Vjesnik: 19. 10. 2004.

Haag nije uspio iskoristiti transkripte protiv Kordića, Čerkeza, Tute i Štele

Osamdesetak kartica transkripata pojavilo se u Haagu 2000. i 2001. / Prvi put su verificirani u slučaju Kordić-Čerkez / Nekoliko mjeseci kasnije pojavili u predmetu Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele / Ako sastanku prisustvuje dvadesetak osoba, zašto samo tri odgovaraju za sudjelovanje u »zločinačkom pothvatu«?

ZAGREB – Famozni transkripti brijunskog sastanka dr. Franje Tuđmana i najužeg vojnog i civilnog vodstva Hrvatske 31. srpnja 1995. godine nisu nikakva novost. Osamdesetak kartica transkripata pojavilo se u Haagu 2000. i 2001. godine. Pravno, prvi put ti su transkripti verificirani u slučaju Kordić-Čerkez. Tom prilikom, radi utvrđivanja autentičnosti transkripata, saslušane su i daktilografkinje te snimatelj razgovora. Iz njihovih iskaza, međutim, haaški sudac Richard May nije uspio dobiti uvjerljiva tumačenja sadržaja tih transkripata, pa su ona isključena iz spisa.

Prema Vjesnikovim informacijama, isti transkripti pojavili su se nekoliko mjeseci kasnije u predmetu Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele. No, ni taj put nisu odigrali ulogu dokaza na način koji bi to zadovoljio sud.

Nekoliko godina kasnije, točnije 2004., transkripti se pojavljuju u spisu Gotovina odnosno u predmetu Markač-Čermak. Ovaj put na te transkripte naslonjena je optužba da su haaški bjegunac Gotovina, Markač i Čermak bili sudionici tzv. zločinačkog pothvata koji implicira spomenuti transkript.

Ključna točka transkripata su Tuđmanove tvrdnje da u najavi »Oluje« akciju treba provesti kao vojni čin koji će zgaziti Srbe, te čin čijim tijekom bi trebalo osigurati nekoliko odstupnih pravaca za srpske civile u sektorima istok, središte i jug. Istokom je zapovijedao Mirko Norac, središtem Mladen Markač, a južnim bojištem Ante Gotovina.

Kako je Haaški sud u međuvremenu odustajao od korištenja upravo tih transkripata u procesu, smatralo se da dokument koji je u Haag došao 2000. više nema nekog procesnog značenja. Kako je, onda, to značenje posljednjih dana naraslo do afere, barem što se hrvatskih medija tiče?

Priča je vrlo jednostavna. Dokument čiju autentičnost osporavaju uglavnom branitelji haaških optuženika trebalo je na neki način »ojačati«. Najbolji način je njegova medijska eksploatacija tog papira. Tako je bilo moguće da se u jednom glasilu pojavi netko tko će ustvrditi da je navode tog dokumenta pročitao. Sve kasnije interpretacije dokazale su da je novinar-čitatelj pročitao izvornik.

Međutim, na scenu tada stupa Miroslav Tuđman. On je u vrijeme pisanja transkripata bio šef svih hrvatskih tajnih službi. U prvom navratu on potvrđuje da je transkript nastao na temelju razgovora njegova oca, Franje Tuđmana, s ostalim čimbenicima vojne i političke scene. Dan kasnije Miroslav Tuđman opovrgava i događaj od 31. srpnja 1995. i sadržaj tog sastanka. Tako se, možda i ne htijući, uključio u popis svjedoka koje će Sud pozvati u slučaju Markač-Čermak odnosno Gotovina.

Sve to bila je samo medijska parada koja je prikrila činjenicu da se u slučaju Kordić-Čerkez odnosno Naletilić taj dokument nije koristio kao dokazno sredstvo jer nije bilo moguće potvrditi njegovu autentičnost papira.

»Slučajevi Gotovina odnosno Markač i Čermak, bez obzira na sličnost optužnica, ipak su dva različita predmeta. Oni se vode pod zasebnim sudskim brojem, pa onda to znači da trenutačno do njihova spajanja ne može doći«, kaže jedan od branitelja Mladena Markača, zagrebački odvjetnik Goran Mikuličić.

»Obrana će svim raspoloživim pravnim sredstvima pokušati dokazati da se transkripti ne mogu smatrati dokazom u predmetu protiv obojice optuženika. Razlog za tu tvrdnju jest u tome što Haaškom sudu dosad nije uspjelo isti dokument iskoristiti protiv Kordića i Čerkeza odnosno Mladena Naletilića«, kaže Mikuličić.

Teza da su ratne zločine, navodno, počinili Gotovina odnosno Markač i Čermak na osnovi zločinačkog udruživanja, kako to implicira transkript od 31. srpnja, morat će proći fazu verifikacije. Ključ je u zvučnoj ili slikovnoj verifikaciji tog događaja i njegova sadržaja. Ni audio niti video zapisi o tom sastanku ne postoje. Znači li to da ih je netko namjerno uništio ili skrio? Ta pitanja preteška su i za Prevelika su to pitanja i za haaško tužiteljstvo koje se služi navodima iz tih skripata dokumenata, odnosno Suda na kojem je zadaća da utvrdi dokaze u postupku.

Zanimljivost u cijeloj priči jest i činjenica da su branitelji Markača i Čermaka još u lipnju ove godine, u okviru potpornog materijala tužiteljstva, dobili i taj transkript. Oni mu nisu pridavali pozornost upravo zbog činjenice da je dokument već prije bio u optjecaju u Haaškom sudu. Međutim, medijska obrada cijelog slučaja uputila ih je na zaključak da je možda riječ o namjernom plasiranju transkripata iz ureda haaške tužiteljice. Njoj bi, naime, išlo u prilog da se ti transkripti shvate u hrvatskoj javnosti kao dokaz da je bivši predsjednik Republike stvarno bio organizator tzv. zločinačkog pothvata.

Međutim, problem je u banalnoj, a zapravo vrlo bitnoj činjenici: ako sastanku prisustvuje dvadesetak osoba, zašto samo tri odgovaraju za sudjelovanje u tom »zločinačkom pothvatu«. Jer ako nešto i jest pothvat, onda to znači da su svi sudionici brijunskih priprema za »Oluju« ujedno i sudionici tog čina dogovorenog u razgovoru s predsjednikom Tuđmanom.

Hoće li međunarodna zajednica tražiti pravnu odgovornost i ostalih sudionika skupa, ali ovaj put pred nacionalnim sudovima, reći će sljedeće godine. Trenutačno je važno da se Markač i Čermak, s obzirom na stav tužiteljice koja podržava njihovo puštanje na slobodu do početka suđenja, podrži i na Sudu. Bitno je da optuženi Ante Gotovina svojom predajom haaškom tribunalu zaključi političke razloge za pritisak na Hrvatsku.

Kad se sve to dogodi i transkripti će dobiti svoju posebnu i novu ulogu. Ili će biti odbačeni kao loš dokaz ili će nekim dodatnim radnjama biti pretvoreni u tezu da je Franjo Tuđman stvarno bio na čelu zločinačkog pothvata.

Vlado Rajić