Vjesnik: 22. 10. 2004.

Hrvati, Srbi i Bošnjaci još su 1993. slali dokumente Haagu

Haaški tužitelji su od 1993. do 2000. dobivali gomile dokumenata koje su strane u sukobu slale »protiv« svojih vojnih i političkih neprijatelja / Problem je nastao kad je Haag, znajući što traži, od nadležnih državnih tijela tražio da mu se dostavi ono što je već imao u rukama. Tako se i dogodilo da nitko u Hrvatskoj ne zna odakle Haagu zapisnik tzv. brijunskih razgovora

ZAGREB – Što je značila izjava predsjednika SDP-a i bivšeg premijera Ivice Račana u utorak »da su sve potrebne dokumente haaški istražitelji dobili prije 2000.«? Lakonsku verbalnu ekshibiciju oporbenog političara koji čeka svoju priliku, ili opasku upućenog sudionika haaške suradnje?

Još 1993., negdje u vrijeme početka rada Haaškoga suda, iz Hrvatske su na nizozemsku adresu počeli stizati dokumenti s oznakama vojnih, državnih, službenih i ostalih tajni koje su pečatile tadašnje državne i lokalne vojnozapovjedne i zapovjednički niže kategorije. Pošiljatelji nisu bili samo s hrvatskim predznakom, nego i s oznakama srbijanskih, bošnjačkih, te paravojnih i čak pobunjeničkih tijela.

Haaški tužitelji su od 1993. do 2000. dobivali gomile dokumenata koje su strane u sukobu slale »protiv« svojih tadašnjih vojnih i političkih neprijatelja. Radilo se na svim razbojima, od političkih i policijskih do vojnih i obavještajnih. Što se događalo?Haag je marljivo skupljao sve te dokumente, analizirao ih i slagao po određenom obrascu u arhive. Kako Vjesnik doznaje iz haaških izvora, arhiva u Haagu daleko je bogatija dokumentacijom od one službenih arhivskih tijela u državama na koje se odnosi nadležnost Haaškoga suda. Odatle i podloga za brojna ispitivanja svjedoka, osumnjičenika i optuženika u zagrebačkoj Selskoj ulici, posebno tijekom 2001. i krajem te godine i početkom 2002. godine.

»Problem je s tim dokumentima nastao onda kad je Haag, točno znajući što traži, od nadležnih državnih tijela tražio da mu se dostavi tim službenim putem ono što je već imao u rukama. Tako se i dogodilo da nitko u Hrvatskoj ne zna odakle Haagu zapisnik tzv. brijunskih razgovora Tuđmana i njegovih. Ali se zna da ih je Haag imao, pročitao i ocijenio i prije no što su oni postali mjesto ovdašnjih sporenja«, doznajemo od bivšeg visokog državnog dužnosnika zaduženog za te poslove.

Tako bi ispalo da je Račan u pravu i da su u pravu i oni koji su od početka afere »Tuđmanovi transkripti« tvrdili da je medijska obrada slučaja samo »pranje dokumenata«: Haag ih već ima, a traži i njihov formalno-državni izvor. Naravno, U to treba ubrojiti rizik da i pokraj toga što je Vlada ????neovlašteno i nezakonito deklasificirala Tuđmanove transkripte iz srpnja 1995. još nije sigurno da je verzija iz Haaga i tzv. Mesićeva verzija isti dokument.

Ulazak »frizera« dokumenta u priču ostavljen je za kasnije posljedice cijeloga slučaja. Zasad je važna izjava Vjesnikova sugovornika, koji je želio ostati neimenovan traži zaštitu identiteta, da je Vlada i nakon 2000. sama deklasificirala predsjedničke dokumente s Pantovčaka. Zašto? Zato što je tako bilo jednostavnije odgovoriti na dokumentacijske zahtjeve Haaga i Carle del Ponte. Ali, uz redovito iznenađenje odakle Haagu ti dokumenti, postavljalo se pitanje i odakle im preciznost u zahtjevima.

»Pretpostavili smo da nered u dokumentaciji Domovinskog rata i različiti politički interesi u upotrebi te dokumentacije ohrabruju Haag da nam šalje takve zahtjeve, često i vrlo općenita sadržaja. Sjećate se, tražili smo 2000. i 2001., posebno nakon što u tim odnosima ključnu ulogu preuzima Mladen Bajić, glavni državni odvjetnik, da tužiteljstvo svoje zahtjeve specificira. Posebno nakon što nisu bili zadovoljni dokumentima iz tzv. Šuškovih spisa«, podsjeća Vjesnikov sugovornik.

»Šuškovi spisi« bili su posljednji općenit zahtjev Haaga za dokumentacijom iz Hrvatske. Zbog te općenitosti u Nizozemsku je poslana gomila spisa o toalet-papiru, sapunu, donjem vešu svemu i svačemu, pa i o novčanoj potpori HVO-u iz Zagreba. Carla del Ponte je poludjela nakon prijema tog paketa, ali je kasnije pristala na preciznu narudžbu iz arhiva. Otad nema više prigovora dokumentacijskom dijelu hrvatske suradnje sa Sudom.

Tzv. Tuđmanovi transkripti su, međutim, cijelu stvar vratili na početak. Ako te dokumente s Brijuna ima čak i obrana Slobodana Miloševića, u vodu pada teza da ih je točno locirani »domaći izdajnik« Stjepan Mesić dostavio Sudu za svojeg svjedočenja u procesu srbijanskom voždu.

U tom kontekstu i uloga famoznih MI6 agenata iz Velike Britanije gubi na uvjerljivosti. Što su to oni mogli dostaviti Haagu što bi teretilo Antu Gotovinu, odbjeglog optuženika, a što Haaški sud već nema?

Vlado Rajić