Gradsko vijeće Splita početkom studenoga će, potaknuto prijedlogom "čistog pravaša" Luke Podruga, odlučiti o tome hoće li državnim institucijama uputiti inicijativu za opću amnestiju svih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. U duhu tolerancije i "konstruktivnog dijaloga" zasad je većina vijećnika poduprla zamisao da se ideja o "generalnom oprostu hrvatskih osloboditelja" uvrsti u dnevni red. Istodobno, iz Državnog odvjetništva RH stiže vijest o možebitnoj nagodbi oko naknade štete članovima obitelji ubijenih i nestalih žrtava tzv. gospićke skupine, osuđene za ratni zločin nad civilima. Spominje se zasad 65 zahtjeva, a kako u DO očekuju da će Vlada uskoro donijeti odluku o izdvajanju sredstava iz proračunske rezerve, to se može računati s njihovim "obeštećenjem". Za smrt bračnog ili izvanbračnog druga i djeteta najviša naknada iznosi 220 tisuća kuna, a za smrt brata ili sestre 75 tisuća. Potraživanja bližnjih, dakako, višestruko premašuju spomenute "tisućice". Kad se tomu pridoda 1,5 milijun kuna već isplaćenih obitelji (preživjeloj djeci) Zec, i 440 tisuća kuna Vesni i Leonu, udovici i sinu ubijenoga Milana Levara, potencijalna svota kojom će državni budžet biti opterećen na ime odštete familija čiji su članovi žrtve ratnih zločina s hrvatske strane, vrtoglavo raste. Uz sve nagodbe bit će to prevelik zalogaj za šuplji državni proračun koji Vladini financijeri samo magijom mogu pokrpati.

S obzirom na golema vanjska zaduženja koja dospijevaju, na velik broj korisnika i gospodarstvo koje ne otvara perspektive novom zapošljavanju, dodatne obveze mogu se pokriti samo reduciranjem nekih drugih. Oni koji državnu kasu pune urednim plaćanjem poreza i drugih davanja, s pravom traže pravednije i ažurnije pravosuđe, kvalitetnije obrazovanje i zdravstvene usluge, humaniji odnos spram bolesnih i nemoćnih, primjereniju socijalnu zaštitu, bolje mirovine i veću razinu životnog standarda. I bez podmirivanja "duga" spram žrtava za čiju su smrt odgovorni konkretni pojedinci, financijski sve impotentnija država građanima ne može osigurati ni makar nešto bolji život, a nekomli obećano blagostanje. Kako to tek očekivati s ovim novim "udarom" na proračun!? Stoga, otkud pravo bilo komu da u "ime naroda" kojega je rat kao najveća kolektivna nesreća opustošio moralno i materijalno, još zahtijeva i generalno odrješenje od zločina svih branitelja iz Domovinskog rata, što će reći i onih koji su iz koristoljublja, mahnitosti ili najnižih sadističkih pobuda mučili i ubijali civile ili ratne zarobljenike. Pa i kada je evidentno da su zlorabili odoru hrvatskog vojnika za svoje niske strasti, za dohranu svoga pomračenog uma inficiranog bolesnom mržnjom ili oštećenog prirodnom retardacijom. Taj kukolj u žitu hrvatske mladosti koja je s ponosom ulazila u dragovoljačke redove samo s jednom mišlju - braniti domovinu i slobodu, odavno je trebalo prosijati. Umjesto što se svaki spomen njihove krivnje sustavno gurao pod sintagmu o zaštiti digniteta Domovinskog rata, za sve nas i državu u cjelini produktivnije bi bilo da je svojim zločincima osigurala korektno suđenje pred vlastitim sudovima. Time bismo izbjegli i haaške traume i sve unutrašnje podjele i frustracije, stajali bismo uspravno pred licem recentne povijesti, umjesto pognuti pod njezinom hipotekom. Lora je izvan svake sumnje sramota na hrvatskom obrazu, a mogla je biti mrlja na imenu i duši tek nekolicine kvazibranitelja što su svoju ljudskost prodali đavlu i time se još hvastali. Na tomu gradili svoju domoljubnu uvjerljivost i nacionalnu gorljivost. A sada bismo im i mi i obitelji njihovih žrtava trebali oprostiti u ime svetog Domovinskog rata. Koji su, nota bene, upravo takvi kompromitirali i oblatili. Hrvatskoj donijeli zazor svijeta i usporeni put k Europi, ne samo u integrativnom smislu nego, što je veće zlo, u smislu civiliziranja svijesti i ponašanja ljudi, imperativnosti pravne države. I još bi da šutke plaćamo njihove mračne zatvorske orgije, da suživimo s onima čiji su opskurni dijelovi životopisa izbrisani gumicom u ime nekih navodno "viših ciljeva". Tko može imati miran san dok takve prikaze slobodno lutaju ovom nesretnom zemljom? Zar je njima važno porijeklo i nacionalno određenje "objekta" njihove zle ćudi? Lora je paradigmatski slučaj hrvatskog tretiranja ratnog zločina: postupak je pokrenut nakon punih deset godina, a suđenje je po mnogočemu bilo pretvoreno u politički cirkus. Koji ovih dana dobiva i svoju filmsku ekranizaciju i polemičke obračune (N. Puhovski - T. Majić). Kao da se na Lori, apsolutnom gubitku, na neki perverzni način pokušava zaraditi... Sudac Lozina je svoje odigrao i danas je aut. No, zar itko može zanijekati njegove zasluge za "našu stvar". Pa i makar je Vrhovni sud predmet vratio na početak, pred novo sudsko vijeće, s Lozinom je nestala i većina s optuženičke klupe. Jer naši su bjegunci heroji, a ne zločinci...