Vjesnik: 16. 11. 2004.

Kratko sjećanje političke elite

Jučer su dilali papire s Pantovčaka, gurali dokumente u tiražne tjednike i radili jedni drugima o glavi, a danas pokušavaju to isto, tvrdeći da su posve nevini. Svi imaju nešto načelno za reći, iako je većina gotovo stenogramski točno izvještavala medije o dogovorima s tajnih sastanaka, te nudila dokumente, transkripte i dokaze svih vrsta protiv druge strane

DUBRAVKO GRAKALIĆ

Ratnih devedesetih godina, 1991. i 1992., čitav politički, medijski i obavještajni Zagreb, potpomognut jakim snagama posrnulih djevojaka iz finih kuća te stranim diplomatima svih licenca, okupljao se u raskošnoj podzemnoj gostionici preko puta HNK. Rat je tamo izgledao dobro: odlična, masna hrana, ishlapjela hrvatska vina i mnoštvo uglednika. S fronte bi, na prolazu prema Intercontinentalu, obvezno navratio general svih vojski Ante Prkačin u blistavo izglačanoj odori, tu bi se našli Mirna Berend i Miro Lilić, te sam Antun Vrdoljak, koji je tada glumio svoju životnu ulogu ustavno nepriznatog »potpredsjednika Republike«. Marinko Božić, kralj hrvatskog novinskog smeća i vlasnik nakladnog udbaškog glasnika Slobodni tjednik, pokrenutog novcem Državne sigurnosti, tamo je stolovao svake večeri te započeo vrlo specifičnu trgovinu, o kojoj se i danas, gotovo desetljeće i pol kasnije, raspravlja na uzvišenim adresama Markova trga i Pantovčaka.

Jedne je večeri, primjerice, u tu zadimljenu gostionicu pretencioznog naziva ušao Vrdoljak, pozvao Božića i dao mu naramak papira u kuverti. Nekoliko sati kasnije, najžući hrvatski novinar svih vremena vratio se noseći bunt friškog ST-a. Na naslovnici: Plan RAM – JNA ratuje protiv Hrvatske.

Nakon toga, krenuli su zapisnici s »predsjedništva« SFRJ, ratni dokumenti, HDZ-ovi papiri, stenogrami iz Vukovara... Jedna »dobra roba« donosila je kuriru, koji bi je prvi donio, tisuću-dvije njemačkih maraka, koliko je šef ST-a trošio s dečkima iz redakcije na Dom Pérignon.

Zašto je sada važno podsjećati se tih preporodnih dana hrvatskog društva? Tada je i tamo, naime, počelo dilanje transkriptima i tajnama, koje nikako ne prestaje. Od prvih Tuđmanovih zapisnika, preko dokumenata bivše JNA, do transkripata iz »ureda predsjednika« i operacije »Magla«, sve je objavljivo i objavljeno, tako da su političke tajne u Hrvatskoj javna činjenica. Još se tada, kad je lavina krenula, neuspješno upozoravalo kako je besmisleno da tajni razgovori budu tiskani u novinama i da će taj račun bez krčmara prije ili kasnije netko platiti.

Vrijedni će medijski neimari, doduše, spremno reći da je prvi Tuđmanov zapisnik objavio Slaven Letica u Danasu, negdašnjem uglednom komunističkom news magazinu koji je propao s prvim nagovještajem slobodnog novinarstva u nas. Riječ je o razgovoru dr. Jovana Raškovića i dr. Tuđmana poslije izbora u svibnju 1990., objavljenom u ljeto iste godine. To je točno, no može se pretpostaviti da je to načinjeno sa znanjem barem jednog od sugovornika.

Transkripti objavljivani od ST-a do Nacionala i Ferala predstavljaju, pak, najgore moguće oblike javne diskreditacije većeg broja političkih ličnosti.

Ovih dana, izazvan brijunskim transkriptima prvog državnog poglavara, Sabor raspravlja o pokretanju povjerenstava o tome. Ne poštujući staru Churchillovu izreku »Želiš li se riješiti nekog problema, osnuj komisiju«, svekoliki su se sabornici, oni iz vlasti, te revni oporbenjaci dosta posvađali zbog toga. HDZ i HSP žele povjerenstvo koje više ništa ne znači, a SDP i HNS nisu mu skloni zbog uloge njihova predsjedničkog kandidata. Najkraće rečeno, saborska polemika o transkriptima iz Tuđmanova ureda krajnje je licemjerna i nepotrebna.

HDZ, kao najvažniji zagovornik ideje o povjerenstvu, sada pokušava politički utržiti na nečemu što je sam podmetnuo i javnosti i opoziciji. Predsjednik te stranke snimao je, zbog vlastitih mesijansko-povijesnih opsesija, sve svoje sugovornike te preminuo prije nego što je to netko poput njegova sina, šefa tajne službe, mogao pospremiti na sigurno.

Sadašnji HDZ trebao bi pokazati razumijevanje za posljedice tadašnjeg djelovanje svog šefa, te nastojati da vagon protuzakonito nastalih tajnih spisa završi u Državnom arhivu. Umjesto toga, povjerenstvom se želi nametnuti krivnja Mesiću zbog dijeljenja tih transkripata »svojim« novinama, odnosno zbog dopuštenja da ih uzme tko kod hoće, pa tako i Haaški sud.

U predizbornog kampanji, gdje će veza Mesić - Haag sigurno biti svakodnevna tema domoljubnih opservacija marginalnih kandidata (Pašalić je već započeo!), HDZ se nada kojem glasu bude li povjerenstvo prebacilo krivnju na Pantovčak.

Ali, uvijek se može postaviti pitanje tko je uključio magnetofon, pa bi se svađa o Tuđmanovim transkriptima mogla pretvoriti u raspravu o tome je li prvo bilo jaje, ili kokoš.

I HSP se pravi nevin u ludnici. Ulogu dr. Letice, također predsjedničkog kandidata, u povijesti dilanja transkriptima već smo spomenuli, no i drugi pravaši nisu neskloni zakulisnim medijsko-obavještajnim igrama. Sjetimo se slučaja »Lisica« u HSLS-u, gdje su tada sjedili neki dični HSP-ovci.

SDP-ovac Antun Vujić zgrožen je i samom pomisli na povjerenstvo. Pa kad je bio ministar mogao je pitati zašto transkripti nisu dospjeli u Državni arhiv, čijeg je direktora postavio.

I drugi oporbenjaci imaju maslaca na čelu. Jozo Radoš, šef Libre, skinuo je oznaku državne tajne s tajno snimanih Miloševićevih stenograma da bi dobio medijsku podršku za predsjedničku kampanju u HSLS-u. Nije mu pomoglo.

Dr. Vesna Pusić u raspravi je istaknula korist od pronalaženja transkripata gdje se radilo o Blaškiću. Može li to koristiti Mesiću, koji je svjedočenjem o ratu u Bosni Sudu objasnio svoje viđenje hrvatske ratne strategije, teško je pretpostaviti.

Polemike o konkretnim, brijunskim transkriptima, koji su važni za suđenje generalima Markaču, Čermaku i Gotovini, pokazuju dosta kratko sjećanje hrvatske političke elite. Jučer su dilali papire s Pantovčaka, gurali dokumente u tiražne tjednike i radili jedni drugima o glavi, a danas pokušavaju to isto, tvrdeći da su posve nevini. Svi imaju nešto načelno za reći, iako je većina gotovo stenogramski točno izvještavala medije o dogovorima s tajnih sastanaka, te nudila dokumente, transkripte i dokaze svih vrsta protiv druge strane.

Dok se politički vrh – a jedino on može o tome odlučiti – ne dogovori što će s Tuđmanovim papirima, ali i dokumentacijom tajnih službi, takve će rasprave biti smiješne predstave društvene hipokrizije.