Slobodna Dalmacija: 16. 11. 2004.

Vijesti iz budućnosti

Marina KARLOVIĆ-SABOLIĆ

Sjećate li se još "Vijesti iz budućnosti"? Egida je to splitskog tjednika "Feral Tribune" koja je u olovnim devedesetim iz broja u broj punila novinski stupac fiktivnim događajima iz naizgled dalekog futura. Zgode umirovljenog starčića s inicijalima F.T. i njegove političke bulumente, fikcijom lucidnih žurnalista nudile su čitateljima — kroz prizmu trećeg milenija — originalni i provokativni satirički odmak od tada aktualnih vlastodržaca i događaja kojima su bili vinovnici.

Kad vraga: vremenom je stvarnost polako počela pretjecati popularnu kroniku. Ivić Pašalić, nekada najmoćniji čovjek u zemlji, već godinama ne spletkari Predsjedničkim dvorima nego teše prve poduzetničke korake u biznisu s piljevinom, HDZ-ov saborski kerber Drago Krpina ostao je bez dužnosničke fotelje pa piše pjesme, hrvatskog premijera Ivu Sanadera dočekuje crveni tepih tijekom njegova službenog posjeta Beogradu, a on, u maniri iskusnog državnika, dobrohotno izjavljuje da puna normalizacija odnosa Hrvatske i Srbije nema alternative.

Istodobno, njegov HDZ u parlamentu ovisi o podršci srpske manjine, Miloševićev nekadašnji ministar Aleksandar Tijanić gostuje u jednoj od najgledanijih emisija HTV-a, hrvatski umjetnik Dušan Džamonja izlaže u beogradskoj galeriji SANU, a srpski estradnjak Željko Joksimović dupkom puni zagrebački Dom sportova curicama koje frenetično vrište i napamet znaju riječi njegovih hitova.

Ratu, traumama, mrtvima i nestalima usprkos, život ide dalje. Dvoje susjeda koji koncem osamdesetih nisu željeli dijeliti zajedničku "buštu", usudom političke geografije moraju dijeliti zajedničku granicu.

Hrvatska se nalazi na korak od bruxelleskog društva odabranih, ali je Sanader svjestan da pregršt pozitivnih hrvatskih pokazatelja neće pizati ni uncu na vagi europskih geostratega ako srpskim susjedstvom i dalje budu odjekivale "bombe, rašpe i livolveri".

Politička pragma nalaže da se umjesto kineskog zida, koji su u jeku rata gotovo plebiscitarno zazivali Hrvati, na Dunavu moraju graditi mostovi koji će, uz ostalo, onemoćalu srbijansku ekonomiju i politički podijeljenu naciju dovesti na bruxellesku trasu, gdje se valja vladati po strogo utvrđenim pravilima. A četničkom vođi Draži Mihailoviću, makar samo tetoviranom na bicepsima jednoga košarkaša, u tom eurounijskom ambijentu sigurno nije mjesto, pa je Hrvatska takvom izvozu/uvozu opravdano postavila — rampu.