Jer, ono što je jedino jasno u slučaju novinarke Helene Puljiz jest činjenica da niti predsjednik države, niti premijer, niti Sabor nemaju nikakve kontrole nad njima. Odnosno ako netko od njih ima bilo kakvog upliva na najprimitivnije i najdegutantnije ucjenjivanje nečijim privatnim i intimnim životom, nije dostojan svoje funkcije i zaslužuje javno biti uvaljan u katran i perje. Virenje u nečiji krevet nije ništa nova u funkcioniranju državnih službenika koji bi se trebali baviti nacionalnom sigurnošću umjesto voajerskim virenjem kroz ključanicu. Nakon smjene vlasti 3. siječnja 2000. godine Račanov prvi policajac Šime Lučin otvorio je arhive ondašnjeg SZUP-a i omogućio osobama koje je HDZ-ova vlast protuustavno prisluškivala, a među kojima su uz oporbene političare najbrojniji bili upravo novinari, uvid u dosjee s njihovim imenom, pod uvjetom da pristanu na njihovo uništavanje.

Među 650 osoba koji su bili prisluškivani, osim Račana, Budiše i drugih oporbenjaka, našli su se, primjerice, i poduzetnik Ivica Todorić, ondašnji predsjednik Ustavnog suda Jadranko Crnić, cijela redakcija tjednika »Feral Tribune«, i još mnogi, mnogi drugi. Jedna od njih bila je i nekadašnja glavna urednica časopisa »Globus« Đurđica Klancir koja je čitajući svoj »dosje« ostala šokirana ne samo činjenicom da u njezinom privatnom životu netko vidi elemente nacionalne sigurnosti, već i saznanjem da su dokazi o prisluškivanju građana uništavani i nakon smjene vlasti, u lipnju 2000. godine! Tadašnji »koalicijski« prvi obavještajac Franjo Turek na pitanje zašto se to čini odgovorio joj je: »Da bi se izbjegle zloporabe tog zatečenog materijala!«

No nije samo Turek »čistio« obavještajne arhive, radio je to u dva navrata i Miroslav Tuđman koji se 1999. godine vratio na čelo organizacije nakon što je ostavku na to mjesto podnio Miroslav Šeparović. On se usprotivio praksi masovnog priskuškivanja i na odlasku javno ustvrdio: 'Ministar Penić i njegov pomoćnik Brzović poslušno su izvršavali naloge Ivića Pašalića koji je osobno birao novinare i redakcije koje treba prisluškivati ili 'operativno obrađivati' na neki drugi način.«

Nakon što se gotovo na istovjetan način slučaj Đurđice Klancir s kraja devedesetih danas ponovo odvija na primjeru Helene Puljiz, nakon što Vijeće za civilni nadzor sigurnosnih službi i Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ne štite žrtvu već POA-u i njezinog šefa Podbevšeka, možemo se s pravom zapitati: Nije li Mefisto uhođenja i zakulisnih igara još uvijek jedini pravi Gazda Hrvatske?