Vjesnik: 19. 11. 2004.

Vukovarske dvojbe

ŽELJKO KRUŠELJ

Svaka obljetnica pada Vukovara dobra je prilika da političari poruče kako grad na Dunavu nije zaboravljen. Po broju razrušenih kuća a još više po minornoj gospodarskoj aktivnosti to nije lako zaključiti. Opravdanje se traži u činjenici da je najistočniji dio Hrvatske formalno reintegriran tek početkom 1998., pa i obnova još hvata taj zaostatak. Ne bude li dobivena gospodarska bitka, nikakvi poticaji za područja posebne državne skrbi neće biti dovoljni za oživljavanje Vukovara, a Hrvati i Srbi će još dugo na vukovarskim ulicama biti »tako blizu, a tako daleko«.

No, kako su traume u kolektivnom pamćenju mnogo dublje od materijalnih, tako ne prestaju rasprave o tome je li Vukovar tih dana studenoga 1991. morao pasti i je li pokolj hrvatskih ranjenika i civila na Ovčari mogao biti izbjegnut. Čak ni uporno »dilanje« transkripata iz Predsjedničkih dvora nije moglo razriješiti vukovarsku zavrzlamu. Neki, poput politički odbačenog i istražiteljima za ratne zločine prokazivanog Tomislava Merčepa, i dalje sugeriraju da je grad-mučenik bio svjesno žrtvovan. Druga strana pak racionalno dokazuje da je pokušaj pretvaranja Vukovara u »hrvatski Staljingrad« - prizorište bitke najširih razmjera između JNA i HV-a u nastajanju - mogao značiti slom cijelog obrambenog sustava, posljedica kojeg bi bila okupacije zemlje i sprečavanje osamostaljenja.

Jednako je tako žučljivo i pitanje je li problem istočne Slavonije, Baranje i istočnog Srijema morao biti riješen Erdutskim sporazumom, sklopljenim američkim posredovanjem uoči Daytona, ili je HV morao umarširati u Vukovar. Objavljivanje brijunskog transkripta iz srpnja 1995. dokazuje da su predsjednik Tuđman i vojni vrh uistinu strahovali od protuudara srbijansko-crnogorske vojske, a i međunarodna zajednica nije bila spremna »zažmiriti« na prijetnje eskalacijom sukoba. Kao posebnu bizarnost treba upozoriti da je Tuđman tada iskreno strahovao da bi Rusija mogla izravno pomoći Miloševiću.

Ako je, zanemarimo li sitnije ekscese, mir najveća vrijednost današnjeg Vukovara, onda u tom smislu sudski proces u Beogradu ubojicama s Ovčare budi nadu da će povijesna pravda ipak biti zadovoljena.