Povijesni posjet Ive Sanadera Beogradu život je sedam dana kasnije relativizirao gotovo do poništenja. Za to je bilo dovoljno troje srbijanskih studenata koji su svoju ekskurziju Zagrebu iskoristili da se na središnjem trgu slikaju s posterima Draže Mihailovića. Dodatni publicitet njihovoj provokaciji dao je prekršajni sudac kaznivši ih zatvorom umjesto, mudrije, brzopoteznim izgonom.

No možda je i bolje da se cijela saga započeta zabranom dolaska u Hrvatsku košarkašu koji četničkog vojvodu ima istetoviranog na nadlaktici ovako burno završava. Ako ni zbog čega drugoga, onda da zbog »normalizacije odnosa između dviju država koja nema alternativu«, kako je u Beogradu istaknuo hrvatski premijer, realno sagledamo gdje smo i što nam je činiti. Jer, kada Vuk Drašković kaže kako je u slučaju »nestašnih« studenata »hrvatska vlast reagirala nedemokratski i neodgovarajuće na malu i nepotrebnu političku provokaciju«, onda je jasno da ministar vanjskih poslova Srbije ne priznaje Hrvatsku kao suverenu državu, štoviše da se miješa u njezine unutrašnje stvari. Na stranu kada čovjek koji je riječju i djelom širio nacionalnu i vjersku mržnju ovim prostorima nekoga optužuje da nije dovoljno demokratičan. No kada Drašković »malom političkom provokacijom« ocijeni činjenicu da su njegovi državljani kršili zakone druge zemlje, jasno je da Vuk možda ćud mijenja, ali u srcu vazda nosi Veliku Srbiju od Virovitice do Karlobaga. I u džepu priručnik Nikole Pašića za ponašanje prema Hrvatima.

Hrvatskoj bi doduše, radi vlastite mentalne higijene, bilo bolje da je svoje zakone prema ratnim zločincima rigoroznije počela primijenjivati na svojim a ne tuđim građanima. Jer, ne postoje »naši« i »njihovi« zločinci, Pavelić, Mihailović i društvo su univerzalna kategorija monstruma s ljudskim likom, imaju istovjetan DNK i u njihovim venama kola ista ubilačka krv. Ovako će aktualno treniranje strogoće prema mlacima, koji Zagreb izgleda doživljavaju kao filmski poligon u Košutnjaku, u svijetu izazvati podozrenje a od njih kod kuće napraviti heroje za podizanje ionako visoke velikosrpske šovinističke svijesti.

Tako bi i potpisivanje Sporazuma o manjinama između dviju država moglo ostati (polu)mrtvo slovo na papiru, baš kao što se izjalovila demilitarizacija granice, u što smo se uvjerili za vukovarske obljetnice koju je narušio vojni brod SiCG. Razmjena zatvorenika, povratak zemljišnih knjiga i drvenih skulptura premalo je da bi povijest krenula novim tokom. A kada počne otvaranje rana iz neke dalje prošlosti, kada to rade generacije kojima su o tom dobu mogli pričati eventualno njihovi djedovi, onda je jasno koliko smo daleko od razumijevanja i koliko je duboka provalija koja nas dijeli.