Slobodna Dalmacija: 25. 11. 2004.

Zombiji pretvorbe

Miomir ŠTRBAC

U životu svakoga čovjeka i svake države postoje prijelomna vremena i odluke. Vremenski kratka razdoblja koja ključno odrede budućnost. Na bolje ili na gore. Jedna od takvih prijelomnih odluka iz ranih devedesetih, koja je golemoj većini hrvatskih građana iscrtala sutrašnjicu, mahom neizbrisivom crnom bojom, jest pretvorba i privatizacija. Točnije, izabrani model provođenja tog najznačajnijeg društvenog procesa u svim zemljama tranzicije. Model koji se pokazao jednako pogubnim po svojim ekonomskim, socijalnim i moralnim posljedicama. I koliko god se činilo da je o pretvorbi i privatizaciji sve već sto puta rečeno, svako malo iz pretvorbenog blata bliske prošlosti iskoči na svjetlo dana neki zombi. Da nas podsjeti na počinjene grijehe i upozori da se oni, po praktički istom obrascu, nastavljaju činiti u kontinuitetu sve do danas.

Najnoviji takav zombi prošlosti je i najstrašniji do sada, iako je na svjetlo dana izbačen kao suhi statistički podatak Državnog ureda za reviziju. Odrađujući od Sabora dobiveni zadatak, ta je ustanova dosad pročešljala 80 posto svih provedenih pretvorbi i privatizacija, te došla do zaključka da ih je čak 95 posto odrađeno nezakonito. Drugi je dio istoga izvješća konstatacija kako krivce za počinjene nezakonitosti i kaznena djela, po zakonima Lijepe naše koje su oni zdušno gazili, moramo pustiti da u miru uživaju plodove svojih čina, jer je za gotovo sve počinjeno nastupila zastara.

No pustimo na čas po strani izravne počinitelje nezakonitih rabota koji su, evo, stekli zakonito pravo da zbog toga ne budu uznemiravani. Jer prava nepravda, prava strahota i pravi uzrok svih pretvorbenih zala krije se iza one hladne statističke brojke o 95 posto nezakonito provedenih pretvorbi. Ona, naime, jasno govori da za nezakoniti tijek pretvorbene priče nisu primarno krivi sudionici koji su nezakonito igrali, već hrvatska država koja je stvorila sustav u kojem se tako masovno nezakonito igrati moglo. Sustav u kojem je država prvo razvlastila tadašnje radnike samoupravljače od bilo kakvih ingerencija u odlučivanju o pretvorbi i privatizaciji poduzeća koja su desetljećima vrlo izravno gradili, radom i investiranjem, proglasivši ih nesposobnima za tu složenu zadaću. Čak i u obliku modela radnici - vlasnici koji se nametao sam od sebe kao najpravedniji, a uz to poznat i priznat u razvijenim zapadnim zemljama.

Umjesto toga, hrvatska je država silom zakona od radnika "nacionalizirala" u svoju korist sva prava upravljanja i vlasničkog pretvaranja poduzeća u kojima su radili. To, naravno, ne bi bilo previše problematično da je državna vlast taj preuzeti posao odradila prema ciljevima koje je Zakonom o pretvorbi propisala: nalaženjem vlasnika učiniti poslovanje efikasnijim, ubrzati razvoj konkretnih tvrtki i nacionalne ekonomije, sačuvati i povećavati zaposlenost. No kad se umjesto toga "nacionalizirana" poduzeća pod dirigentskom palicom države u 95 posto slučajeva privatiziraju nezakonito; kad se pritom uništi na stotine tvrtki i stotine tisuća radnih mjesta; kad se nebrojene obitelji koje su od tih tvrtki živjele bace u bijedu, a tek koja stotina ljudi neizmjerno obogati mutnim rabotama; kad se na koncu pokaže da tako provedena pretvorba nije ispunila ni jedan zacrtani cilj, već je vodila procese upravo suprotnim smjerovima - tada je riječ o posljedicama koje nadilaze teren političke greške i duboko ulaze u pravo. Ona brojka "95" naprosto vrišti da je riječ o svojevrsnom kriminalnom aktu države. Prema svojim građanima. Prema nacionalnom bogatstvu. Prema vlastitom pravnom sustavu koji je svojim djelovanjem i nedjelovanjem ugrožavala.

Pri tome se hrvatske građane zapravo i ne treba ticati koja je stranka bila tada na vlasti. Ključan je fakt da im je hrvatska država prvo oduzela poduzeća i pravo odlučivanja o njima, a potom je dopuštanjem nezakonitosti golemih razmjera uništila i ta poduzeća, i radna mjesta, i obitelji, i budućnost. Vrlo opipljivo, vrlo materijalno, vrlo dokazivo.

U uređenim kapitalističkim zemljama država plaća građanima visoke odštete kad ih sudovi nepravedno osude ili državni službenici nezakonitim odlukama oštete. Možda bi bilo dobro da bivši radnici nekog od pretvorbom uništenih poduzeća tuže državu Hrvatsku zbog izravno počinjene materijalne štete Europskom sudu u Strasbourgu. Jer, tko zna, ako se dobivaju sporovi i odštete za minirane kuće koje država nedovoljnim činjenjem nije zaštitila, tada bi se mogla dobiti i odšteta u slučajevima gdje je država dopuštanjem masovnih nezakonitosti prema konkretnim poduzećima i konkretnim ljudima uzrokovala golemu izravnu štetu.