Slobodna Dalmacija: 03. 12. 2004.

Poraz tajne službe

Danko PLEVNIK

Nema kompromitiranijih političkih riječi od "nacionalne sigurnosti" i "obavještajne zajednice". Što znači nacionalna sigurnost zemlji koja je rasprodala kapital, mirne duše predala svoju akumulaciju u tuđe ruke, čiji su političari, dakle oni koji su po Ustavu najodgovorniji za dobrobit države, bili na čelu procesa eksproprijacije i uništavanja desetljećima stvaranih poduzeća i pretvaranja zaposlenih u nezaposlene? Jedini interes "nacionalne sigurnosti" je upravo te političare činiti sigurnim od političke lustracije i revizije ukradenog jatačkog vlasništva.

O tome bi u praksi trebala voditi brigu "obavještajna zajednica", koja od stvaranja države nikada nije postala zajednicom i stoga što su je razjedinjavali upravo oni ljudi koje su oni u prvom redu trebali štititi — političari. Postoje samo službe koje se bave jedna drugom za račun svojih mandatara. Iskreno rečeno, Hrvatskoj ne treba ni nacionalne sigurnosti, budući da je narodu nepovratno osigurano samo siromaštvo, ni tajnih službi, koje tek tehnološki mogu dosegnuti razinu rekla-kazala novinarstva.

I usprkos obećanjima novih vjetrova nakon svakih izbora, sve ostaje po starom, doduše s novim kadrovima. Oni čine pučkoškolske pogreške, koje svojim upornim diletantizmom više i ne zabavljaju. Sigurnosnim se službama treba omogućiti da se bave svojim poslom, kao što je to običaj u svim državama, ali uz razliku da njihova odgovornost u demokratskim državama mora biti puno preciznija nego u autoritarnim. Ako je cilj političara da na vrhu službe imaju svoje ljude, a ne profesionalce koji stvaraju etičku klimu rada, onda ona nikada neće profunkcionirati.

U čijim je odajama legitimitet odgovornosti? Slučaj Helene Puljiz pokazao je ipak nešto novo: želju za brzim sankcioniranjem uočenih anomalija Protuobavještajne agencije (POA). Bi li predsjednik Mesić bio toliko principijelan da se nije radilo o njegovoj koži, budući da je Helena Puljiz bila tretirana kao sredstvo za analitičku obradu Mesića? Svako eksponiranje tajnih službi je po definiciji poraz te službe, dok je to s druge strane veliki uspjeh za novinarstvo.

Tajno ispitivanje novinara je contradictio in adjecto, jer je zadaća novinara biti javan. Uostalom, novinari su za nacionalnu sigurnost učinili puno više od sigurnosnih službi, jer su razotkrivali korupcionaške radnje vezane uz privatizaciju, koje je nedavno potvrdila i glavna revizorica Šima Krasić. Valja biti pošten i kazati da su mnoge podatke o ugrožavanju ekonomske sigurnosti države određeni novinari dobivali od tajnih službi, da su ih upotrebljavali u ratu među političarima, da su neki obavještajni istinoljupci, zbog vjere u svoju misiju činjenja ove zemlje sigurnom za dobro življenje, letjeli s posla i da su ti i takvi novinari na račun tajnih službi stjecali aureolu nezavisnih istraživačkih svetaca. Nisu problem novinari koji su rekli "ne", nego oni koji su rekli "da" tajnim službama. O hrvatskom novinstvu najbolje govori podatak da su agenti POA-e jamčili Heleni Puljiz zaposlenje u novinama koje izabere!?

Nalazimo se, bez sumnje, u još jednom ratu političara koji implicira svrstavanje tajnih (obavještajne zajednice) i javnih službi (medijske zajednice). Stipe Mesić je svojom željom da poentira na slučaju Puljiz naišao na odobravanje medijske zajednice i Sanader se našao u defanzivi, ali s obavještajnom zajednicom na svojoj strani. Da ne bi bilo nikakve dileme o čemu se radi, Joško PO(A)dbevšek je prijavio bivšeg šefa POA-e Franju Tureka i bivšeg Mesićeva sigurnosnika Željka Bagića tek nakon što ga je Mesić pokušao razriješiti na papiru koji zahtijeva i Sanaderov potpis. Turek je napokon objavio ulogu tajnih službi — zaštitu političara — progovorivši i o Sanaderovim malverzacijama koje se skrivaju u ladici.

Onda se pribjeglo formalnom tumačenju zakona, kao da je on pravljen za zaštitu naroda i zemlje, a ne političara. Saborski ured, koji kontrolira Sanader, amnestirao je Podbevšeka od odgovornosti, ali to ne zadire u Mesićevu kompetenciju.

Sanader je zatim zatražio saziv Vijeća za nacionalnu sigurnost, u kojem ima većinu, čime Mesića stavlja u poziciju da bude nadglasan. Ali zakon i protokol ne dopuštaju Vijeću za nacionalnu sigurnost da se bavi takvim konkretnim pitanjima. Mesić ne može natrag, a Sanader naprijed. Nastala je pat-pozicija koja najbolje ilustrira odnos snaga, kako na zemlji (Markovu trgu), tako i na nebu (Pantovčaku).