Vjesnik: 13. 12. 2004.

Goli otok ne smije postati kamp logorske razonode

Što bi bilo kada bi se u Oswiencimu pravile cirkuske predstave s plinskim komorama ili s pećima za spaljivanje logoraša radi zabave dokonih turista i zadovoljenja znatiželje kojekakvih izopačenih posjetitelja? Stoga slučaj Golog otoka samo vjerno pokazuje dokle je hrvatsko društvo nisko palo u obrani ljudskih žrtava i povijesne istine, ali i osude komunističkih zločina i njihovih počinitelja

DOBROSLAV PARAGA

Ovih dana neki dnevni listovi, na posljetku i HTV-ov Dnevnik od 5. prosinca, izvijestili su o projektu revitalizacije Golog otoka, najzloglasnijeg komunističkog logora u bivšoj Jugoslaviji, kojim se ne teži očuvati ga za posjetitelje i povijest, nego ga pretvoriti u morbidnu lakrdiju, cirkus za različite patološke tipove i pustolove koji bi se na kostima ubijenih i na patnjama desetaka tisuća logoraša i zatvorenika trebali igrati golootočkih tamničara i njihovih žrtava, u svojevrsnom kampu logorske razonode.

I sam sam proveo određeno vrijeme u tom mučilištu s nekoliko stotina zatvorenika različitih kategorija, uključujući više od stotinu političkih zatvorenika, Hrvata i Albanaca. Nakon izlaska iz tog Titova gulaga i komunističkog Auschwitza, podnio sam sudsku tužbu protiv režima zbog zlostavljanja i okrutnosti, obavještavajući ondašnju, ponajprije međunarodnu i donekle domaću javnost.

Napokon, jugoslavenski režim, izvrgnut snažnim pritiscima zbog gaženja ljudskih prava zatvorenika, bio je prisiljen zatvoriti taj ilegalni zatvor u ljeto 1987.

Općenito se u nas komunistički zločini Titova režima prešućuju i omalovažavaju, premda su svojom okrutnošću i dugotrajnošću prerasli sve viđeno u bivšoj Istočnoj Europi. Nedavno je hrvatska javnost imala prigodu čuti od Titova povjesničara i Tuđmanova akademika Dušana Bilandžića da niti on, kao visoki partijski obavještajac, nije godinama znao za postojanje Golog otoka.

To ilegalno masovno gubilište bilo je tako dobro prešućeno i skriveno da su se i predstavnici Amnesty Internationala, najvažnije organizacije za zaštitu ljudskih prava u svijetu, nemalo začudili doznavši da kaznionica Goli otok još postoji u ranim osamdesetim godinama prošloga stoljeća.

Goli otok treba pod hitno revitalizirati ne samo kao turističko odredište na Jadranu, nego i kao spomen-područje i muzej najvećeg logora za likvidaciju i mučenje protivnika jugoslavenskog komunizma i Titove strahovlade, s podjednakom ili čak i većom brigom nego što je učinjeno sa žrtvama nacističke okupacije u spomen-području Jasenovcu.

Poticati i ohrabrivati projekte poput spomenutog, kojima je cilj pretvoriti mučilište i gubilište u cirkusku razonodu, monstruozno je i nalikuje na proizvod bolesnih sadomazohističkih tipova i moralnih degenerika. Što bi bilo kada bi se u Oswiencimu pravile cirkuske predstave s plinskim komorama ili s pećima za spaljivanje logoraša radi zabave dokonih turista i zadovoljenja znatiželje kojekakvih izopačenih posjetitelja?Taj slučaj samo vjerno pokazuje dokle je hrvatsko društvo nisko palo u obrani ljudskih žrtava i povijesne istine, ali i osude komunističkih zločina i njihovih počinitelja.

Ta je osuda, kao i istraga u vezi s komunističkim zločinima na Bleiburgu, Macelju, Križnomu putu, Staroj Gradiški, Lepoglavi, Zagrebu, Jazovki, Golom otoku... potpuno izostala. Kad je riječ o Staroj Gradiški, Hrvatska biskupska konferencija izdala je 11. listopada ove godine dokument u kojem navode Staru Gradišku kao najmasovnije i nenadmašeno komunističko mučilište katoličkih svećenika i redovnika te zahtijeva istragu i popis svih onih svećenika i redovnika koji su izdržali veliko poniženje i žrtvu u tamnicama i logorima komunističkog sustava.

Dakle, puka je obmana javnosti da će se masovni zločini iz komunističkog razdoblja (uključujući mučenja i ubojstva političkih zatvorenika u istražnim zatvorima i kaznionicama) istražiti i razotkriti, jer do danas niti za jedan masovni ili pojedinačan zločin Državno odvjetništvo nije podnijelo niti jednu optužnicu niti je zatražilo provođenje makar jedne jedine istrage.

Takav ignorantski odnos prema toj tamnoj stranici hrvatske povijesti i suvremenosti i dovodi do takvih apsurdnih prijedloga kao što je uređivanje zabavišta na Golom otoku za dokone turiste, dakle da se na otoku, koji je bio masovna grobnica za tisuće političkih zatvorenika – od kojih su mnoge kosti pokopane na neobilježenim masovnim grobnicama – počnu igrati igre između prerušenih čuvara i logoraša radi razonode i nečije nepoštene zarade.

Unatoč nemaru i nebrizi današnje vlasti i oporbe, nedavno pokrenuti Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma iz Zagreba prihvatio je u svojim načelima cjelokupan tekst proglasa Europskih narodnih stranaka iz veljače 2004., u kojem se, među ostalim, zahtijeva od država čije su stranke članice te udruge ili pridruženi članovi, kao što je HDZ i drugi iz Republike Hrvatske, da s obzirom na činjenicu da su totalitarni komunistički režimi u središnjoj i istočnoj Europi poubijali milijune nedužnih ljudi svih narodnosti, smatraju da je svaka žrtva bilo kojeg totalitarnog režima jednaka u svojem dostojanstvu i zaslužuje pravdu, povijesno istraživanje počinjenog i objavu cjelokupne istine o zločinima iz razdoblja totalitarnih režima radi moralnog preporoda društva u posttotalitarnoj Europi.

Zatim, da se utemelje neovisna stručna tijela za prikupljanje i procjenu podataka o zločinima totalitarnog komunizma, kao i državna tijela koja će o svojim nalazima izvijestiti neovisna tijela, da se ohrabre građani da u povjerenju proslijede dokaze i svjedočenja o tim zločinima, a posebno o onima što su ih počinile tajne službe i političke policije.

Također zahtijevaju da Europska unija prihvati službenu deklaraciju o međunarodnoj osudi totalitarnog komunizma, proglasi dan žrtava totalitarnih komunističkih režima i utemelji memorijalni muzej žrtava komunizma.

Na kraju stoji i zahtjev prema onima iz novih zemalja članica ili kandidata za članstvo u Europskoj uniji, koji namjeravaju preuzeti neku političku dužnost u njezinim ustanovama, da su dužni predstaviti njihovu profesionalnu i političku aktivnost u bivšim komunističkim državama i odustati od službe ako su bili dio represivnih komunističkih agentura ili upleteni u zlodjela protiv čovječnosti.

Autor je predsjednik HSP-a 1861.