Vjesnik: 20. 12. 2004.
Kako prijeći s preduvjeta na uvjete
Hrvatska bi se uskoro trebala prestati baviti preduvjetima i usredotočiti se na ispunjavanje standardnih kriterija potrebnih za punopravno članstvo u EU
ZAGREB – Na posljednjem ovogodišnjem summitu Europske unije zbog dvaju slučajeva, prije svega Turske, pa onda i Hrvatske, u prvom je planu bila Unijina politika uvjetovanja.
Turska je na kraju svoj datum dobila, no što se tiče politike uvjetovanosti, riječ je ipak bila o specifičnom slučaju u koji se, osim klasičnih EU-ovih kriterija, uplela i povijest, tradicija, religija, ali i problem mnogoljudnosti s obzirom na strukturu i funkcioniranje velike Unije. Zemlje koje su dosad ulazile u Uniju usvajale su i provodile uglavnom isti paket uvjeta tj. kriterija da bi zaslužile punopravno članstvo u najvećoj europskoj integraciji.
Budući da se u posljednjih desetak godina Unija intenzivno razvija i postaje sve više i politička zajednica, popis kriterija i obveza koje buduće članice moraju ispuniti iz godine u godinu sve je veći. Na primjer, mnogo je zahtjevniji i detaljniji glede zaštite okoliša, tržišnog natjecanja, pravila slobodnog tržišta, zajedničke financijske discipline, poštivanja ljudskih prava i načela pravne države.
Popis kriterija razvrstan po poglavljima koja u pregovorima mora proći svaka zemlja, poznat kao acquis communautaire, stalno se povećava. Trenutačno sadrži oko 80.000 stranica.
Iako se tvrdi da će Turskoj trebati čak 10 do 15 godina kako bi završila pregovore i sve EU-ove kriterije uskladila s vlastitom praksom, taj vremenski raspon samo je naizgled dugačak. Turska svoju integracijsku priliku čeka od davne 1963., kada je s tadašnjom Europskom zajednicom potpisala sporazum o pridruživanju. Uostalom, i neke su druge europske zemlje morale na svoju šansu za EU čekati cijelo desetljeće.
Brži integracijski ritam najavile su devedesete, kada je započeo proces približavanja Europskoj uniji uglavnom zemalja u tranziciji iz bivših komunističkih autoritarnih sustava. Zemlje su se trudile što prije usvojiti kriterije poznate kao »kopenhagenske«, otkako je 1993. na summitu u Kopenhagenu službeni Bruxelles objavio popis uvjeta koje moraju ispuniti sve zemlje ako žele postati dijelom Europske unije.
Riječ je o popisu političkih i ekonomskih kriterija koji se tiču poštivanja ljudskih i manjinskih prava, općih demokratskih pravila, funkcioniranja vladavine prava te poštivanja slobodnog i otvorenog tržišta. No i prije Kopenhagenskog summita, kada su u Uniju ulazile zemlje koje se sada smatraju starim članicama, uvjetovanost je postojala.
Španjolska je, primjerice, na status kandidata i početak pregovora morala čekati punih deset godina i to zbog tadašnjeg nedemokratskog režima Francisca Franca. Iako je Franco, mnogo prije pregovora sa EU-om, tržište otvorio strancima, Španjolska nikakve odnose s EU-om nije mogla imati dok s političke scene nije otišao Franco. Španjolska, dakle, nije ispunjavala političke kriterije.
U pregovore sa EU-om ušla je s Portugalom, no budući da joj je išlo bolje, Bruxelles ju je zamolio da pričeka godinu dana kako bi obje zemlje u EU ušle zajedno. To je bio i jedini slučaj da je jedna zemlja morala čekati drugu.
S druge strane kada bi se danas zemlje poput Švicarske ili Norveške odlučile na članstvo u EU, njihovi bi pregovori trajali mjesec do dva, jer te zemlje de facto funkcioniraju kao da su već u EU članstvu: zakonodavstvo im je gotovo u potpunosti usklađeno s Bruxelleskim pravilima. Švedska je, na primjer, u pregovorima sa EU-om bila vrlo skeptična jer su njihovi pregovarači strahovali da će se usvajanjem zajedničkih pravila EU-a njihovi ekološki standardi - srozati.
Nagli uzlet Slovačke, koja je postala pravi pregovarački hit jer je u dvije i pol godine uspjela završiti pregovore, omogućio je odlazak s vlasti još jednog autoritarnog političara, Vladimira Mečiara. Hrvatska zbog istih razloga do 2000. nije imala stvarne izglede za integracijski uspjeh u Europskoj uniji.
Zbog ratnih zbivanja, zemlje bivše Jugoslavije predstavljale su od samoga početka specifičan slučaj, pa su zemlje na Balkanu, uz standardne kriterije, dobile i dodatne, a oni se odnose na naslijeđe rata. U slučaju Hrvatske, dodatni preduvjeti odnosili su se na povratak izbjeglica i njihove imovine, suradnju s Haaškim sudom, slobodu medija i na reforme pravosuđa.
Vještom diplomatskom komunikacijom i zavidnom razinom energije hrvatski premijer Ivo Sanader uspio je na summitu EU-a u Bruxellesu osigurati povoljnu poziciju za početak pregovora s obzirom na još neriješen slučaj suradnje s Haaškim sudom. Zaključci sastanka na vrhu omogućili su oslobađanje nove energije koja bi trebala pomoći da se uskoro Hrvatska prestane baviti preduvjetima, a usredotoči se na ispunjavanje standardnih kriterija potrebnih za punopravno članstvo u EU.
Bruno Lopandić