Novi list: 07. 01. 2005.

Pohvala zrelosti

Branko Mijić

Politički konsenzus, a ne truli kompromis vladajućih i oporbe oko pregovaračkog tima s Europskom unijom svakako je najbolja vijest koja je snašla Hrvatsku u 2005. godini.

Pogotovo što je uslijedio nakon prvog kruga izbora kada su se Jadranka Kosor i Stjepan Mesić, uvjeravajući nas kako su oni predsjednici za 21. stoljeće, nadmudrivali tko je gdje bio i što je radio 1991. godine! U toj noćnoj mori kao da je uskrsnuo Kafkin »Zamak« u čijoj se ropotarnici pred duhom Franje Tuđmana dvoje njegovih učenika natječe tko je (bio) bolji, veći, ljepši i hrabriji Hrvat.

Stoga i najava da ćemo se u najvažniju utakmicu nakon Domovinskog rata upustiti s najboljim »vatrenim« igračima koje imamo na političkom i pregovaračkom planu, iza kojih će stajati cijela Hrvatska, opravdano daje vjeru da ćemo u srazu s prekaljenom briselskom administracijom izboriti optimalan rezultat. Iako je pred Kolindom Grabar-Kitarović i Vladimirom Drobnjakom najteži dio posla, priprema i treninga, što neće biti nimalo lako, a kamo li posuto ružama, Hrvatska je u srijedu donijela iznimno bitne standarde na svom unutarnjepolitičkom planu o putu u EU ispod kojih se više nitko u parlamentarnom životu ne smije spustiti. Taj temelj mora postati hrvatskom razdjelnicom koji neće eliminirati, ali hoće izblamirati sve one duhove prošlosti što se još uvijek svako toliko ukazuju na putu budućnosti.

Premijer Ivo Sanader u kratkom je vremenu donio niz hrabrih, iako moguće, zakašnjelih odluka, i sam svjestan da nema druge alternative. U obraćanju naciji putem TV ekrana (unatoč izostanku polemičkih pitanja – Družijanić nije Stanković) održao je najbolji predizborni govor Jadranke Kosor. Ono što će ostati upisano u povijest jest Sanaderovo priznanje da je, iako ne laka srca, odluku o smjeni Miomira Žužula donio pod pritiskom javnosti. Time je prvi put jedan hrvatski premijer, indirektno se lupajući u prsa, uvažio korektiv javnosti u političkom odlučivanju. To od Tuđmana, koji je sam birao i smjenjivao sve i svakoga, nitko nije niti mogao očekivati, dok je Račan oko ministara najviše volio igrati »Čovječe, ne ljuti se!« s koalicijskim kompanjonima.

Narušivši tako tradicionalni monolitizam HDZ-a, koji je Hrvatskom uvijek upravljao gledajući svoje, a ne sveukupne interese, Sanader bi zbog svojih poteza, nakon još jednog »Hristos se rodi«, najviše problema mogao imati upravo u svojoj stranci. No svojim bi činom mogao uspjeti u onome što je najteže u politici, a što mnogi zaboravljaju: pobuditi u naciji nadu u bolje sutra. To je pogotovo bitno kada se radi o od rata napaćenoj, od kriminala i korupcije poharanoj, od erozije morala i lažnih obećanja izraubovanoj, prečesto silovanoj zemlji Hrvatskoj.

Dosta nam je bilo ludosti, željni smo zrelosti.