Vjesnik: 12. 01. 2005.
Zar će loviti i glumiti po grobljima Gologa otoka
Na Golom otoku i oko njega poginulo je i rasute su kosti nekoliko tisuća zatočenika. Tko je taj koji će jesti ribe s gradela i svinjeti
nu s roštilja na mjestima za koje se sigurno zna da je tu istrulilo ljudsko meso i da su tu rasuti ostaci ljudskih kostiju? I biti ponosan lovac koji uhvati neku trofejnu svinju ili vepra ili izvoditi kazališne predstave na – grobljima? Neka prave glumište na groblju svojih predaka ako im je do morbidnostiPETAR STRČIĆ
U Vjesniku 8. siječnja, u Panorami, novinar Željko Krušelj objavio je opširan članak »Od zatvorskog turizma do umjetničkog raja« s nadnaslovom »Polemike o budućnosti devastiranog komunističkog zatvora na Golom otoku«. Krušelj je magistar povijesnih znanosti i nedopustivo je da se ne opredjeljuje o nečemu što je pojam za – zlo.
Odavno je poznato da tzv. zdrave ljude privlače patnje drugih na osobit tj. na bolestan način, ali je zapravo sve vezano uz trgovinu i novac. Takav se slučaj, otvoreno il
i prikriveno, javlja i u nas i u stranome svijetu, pa tako i u vezi s Golim otokom.Taj je otočić u sjevernome dijelu hrvatskog Jadrana u Prvom svjetskom ratu bio zatvor ruskih zarobljenika. Već su tada vlasti Habsburške Monarhije na izdisaju utvrdile da je – zbog prirodnih uvjeta – gotovo nemoguć bijeg s otoka.
Imajući to u vidu, u trenutku obračuna sa staljinističkim privrženicima u Jugoslaviji i uhićenja sovjetskih tajnih agenata i policajaca 1948. – barem onih za koje se znalo – njih nekoliko stotina koncentrirano je na Goli otok. Bili su to prvi zatočenici Gologa otoka.
Svi su bili veoma iskusni i prekaljeni u višegodišnjim smrtonosnim staljinističkim obračunima u SSSR-u, svaki je mogao »pokrivati« desetine drugih, izvrsno su bili izvježbani i lako su mogli pobjeći iz bilo kojeg tadašnjega jugoslavenskoga zatvora – osim s Golog otoka. Njima je prepušten – kako je to uobičajeno u konclogorima – dio unutrašnjega života pa su zaveli režim za koji su jedino i znali.
Tako je neljudski život – uz onaj ustaški Jasenovac u NDH – do danas ostao pojam: »Goli otok« je najzloglasniji zatvor – uz Lepoglavu – u bivšoj Jugoslaviji, tipični koncentracijski logor koji je sadržavao i neke elemente smrti. Tome režimu podvrgnuti su i mnogi potonji zatočenici drugih ideologi
ja, a u znatnom dijelu i »obični« kriminalci.Otok je osamdesetih godina prestao biti zatvor: nitko se za njega ne brine, objekti intenzivno propadaju, ono što je bilo ostalo pokretnoga uglavnom je opljačkano, a posjetitelji su mahom naturisti. U devedesetima se stidljivo javljaju posjetitelji koji iskreno žele vidjeti to mučilište i odati počast stradalima. No javljaju se i različite ideje i »ideje« kako da se otok »iskoristi«.
Spomenut ću neke: muzej/spomen-područje, poput ustaškoga Jasenovca ili nacističkoga Dachaua (u Njemačkoj) i Auschwitza (u Poljskoj); lovište za podivljale svinje i veprove; ribarsko/ribolovni centar; turistička atrakcija za turiste koji žele, zatvoreni u ćelijama ili na fizičkome prisilnom i sličnom radu, doživjeti kako je to biti za
točenik; turistička kazališna atrakcija; okupljalište raznih umjetnika, itd.Smatram da je čista morbidnost ideja o lovnom području divljih svinja i veprova te ribarsko/ribolovno središte – doslovce – na groblju. Jer na Golom otoku i oko njega poginulo je i rasute su kosti nekoliko tisuća zatočenika.
Tko je taj koji će jesti ribe s gradela i svinjetinu s roštilja na mjestima za koje se sigurno zna da je tu istrulilo ljudsko meso i da su tu rasuti ostaci ljudskih kostiju? I da su ti ljudi stradali zbog nasilja, nemara ili su ubijeni na mah ili zbog običnoga sadizma? I biti ponosan lovac koji uhvati neku trofejnu svinju ili vepra? Smatram da bi takve »korisnike« i »trofejaše« najprije trebali pregledati liječnici za duševne bolesti.
Kakva je to morbidija slavnih i manje slavnih glumaca, redatelja i drugih umjetnika izvoditi kazališne predstave na – grobljima? Kakvi su to – umjetnici? Neka prave glumište na groblju svoje mame i tate, svoje žene, djece, svojih predaka ako im je do morbidnosti. Da vidim kako će ih dočekati rodbina, mještani i njihova vlast!
U potpunosti se slažem s onim golootočkim zatočenicima – žrtvama i kriminalcima koji su protiv toga da se to mučilište i mjesto smrti pretvori u mjesto »cirkuske razonode« za »bolesne sadomazohističke tipove i moralne degenerike«, kako je to s pravom rekao Dobroslav Paraga, student-golootočki zatočenik. Stoga rado podupirem riječi Furija Radina, zastupnika Hrvatskoga sabora, te drugih da Goli otok postane muzej, spomen–područje ili slično, poput Jasenovca.
Pa u čemu je razlika između Jasenovca i Golog otoka, osim u tome što je Jasenovac bio unaprijed stvoren za to da se u njemu pobiju svi zatočenici, a Goli otok je naknadno pretvoren u mjesto nasilne smrti samo dijela zatočenika. A da i ne govorimo o tome da su oba logora bila mučilišta.
Smatram da je Furio Radin, predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, upravo ona osoba koja je i svojim položajem dužna odmah sazvati skup znanstvenika i stručnjaka te predstavnika mjerodavnih institucija, koji će meritorno reći svoje mišljenje, a ono će biti obvezno za sve. I realizirati dogovoreno kako bi se odmah počeo pretvarati u područje dostojna čovjeka, bez obzira na to jesu li oni bili i sami krivci ili nedužni.
Svakako na tome skupu nema mjesta lovcima divljih svinja, veprova, sardela i liganja, niti »umjetničkim« ekshibicionistima po grobljima i sadomazohistima drugih vrsta.
Autor je akademik, povjesničar.