Hoće li Janez Janša i Ivo Sanader uspjeti u onome što nisu uspjeli Janez Drnovšek i Ivica Račan? Hoće li slovenski i hrvatski desničari uspjeti u onome što nisu nekadašnji partijski drugovi? Može li pučka internacionala ono što nije mogla liberalno socijaldemokratska, dovesti dvije susjedne zemlje na nekadašnje pozicije bliskih suradnika i, ako ne riješiti, onda makar hibernirati otvorena pitanja koja su u posljednjih pet godina eskalirala do otvorenih sukoba, makar dok Europska unija ne bude toliko blizu Hrvatske da ona postanu potpuno beznačajna?

Hrvatska i Slovenija bile su prirodne saveznice kada se trebalo oduprijeti Miloševićevoj velikosrpskoj jugoslavenskoj hegemoniji. Doduše, i tada Račan nije bio inicijator te i takve politike već onaj koji je slijedio trasirane i utabane staze najpopularnijeg slovenskog političara Milana Kučana. No, nakon Tuđmanove salvete, ili jelovnika, kako tvrdi danas svjedok Paddy Ashdown, o podjeli BiH, Račan je narisao najgori dokument u 15 godina hrvatske demokracije. Njegov olaki riječki paraf sa starim pajdašem Drnovšekom, kojim se trebao proslaviti a na kraju je ponizio sve, bez da je konzultirao raspoloženje ne samo javnog mnijenja već i svojih stranačko-koalicijskih sudruga, stajala je Hrvatsku povlaštene pozicije u pregovorima, kao i podrške međunarodne javnosti. Jer, naknadna objašnjenja kako je u pravno-diplomatskoj terminologiji riječ o nečem neobavezujućem, nikada nisu mogla opovrgnuti notornu činjenicu da se tako mogu ponašati samo neozbiljni političari.

Bez obzira na optimističke najave iz Mokrica jasno je da Janša i Sanader ne mogu napraviti niti jedan bitan korak ka rješavanju otvorenih pitanja, od Piranskog zaljeva/Savudrijske vale, preko Svete Gvere, do duga Ljubljanske banke. Njih su dvojica mudro odlučili da na početku svojih mandata ne rade u korist vlastite štete i potenciraju otvorene rane već da ih zaborave do boljih vremena. Sve što postignu, a što se s obje strane bude moglo tumačiti kao napredak, povećat će im unutarnjopolitički rejting, kao i, makar prešutni dogovor, da ne iritiraju ionako već do maksimuma nadražene nacije međusobnom netrpeljivošću.

Slovenci i Hrvati dugoročno u Europi moraju ponovno postati prirodnim saveznicima. Ne postoji alternativa svakodnevnom dobrosusjedskom životu, jer sve ostalo znači obostranu nesigurnost i nemir. Također, jednoga dana u istoj državi, nitko drugi neće i ne može biti bliži po svojim interesima u odnosu na nemilosrdnu briselsku administraciju, a pogotovo na, primjerice, blisko okruženje, poput Berlusconijeve Italije.