Vjesnik: 31. 01. 2005.
Vojne usluge za novac ili uz bizarno objašnjenje - kuća časti
Ono što je počelo razmjenom zarobljenika i tijela poginulih, završilo je otvorenom vojnom koalicijom u kojoj su Srbi Bošnjacima prodavali i iznajmljivali topničko oružje veoma povoljno, a Vojska Republike Srpske bi s vremena na vrijeme ispaljivala na položaje HVO-a čak i više od plaćenoga i dogovorenog broja granata
SARAJEVO – Gotovo je posve nezapaženo u najvećem dijelu hrvatske i bosanskohercegovačke javnosti prošlo objavljivanje dosad relativno nepoznatih podataka o vojnoj suradnji Armije BiH s Vojskom Republike Srpske na području Mostara i ostatka Hercegovine tijekom 1993. i 1994.
To je pomalo čudno s obzirom na to da informacije o zajedničkoj borbi Izetbegovićevih i Mladićevih vojnika protiv Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) bacaju sasvim novo svjetlo na ratna zbivanja u tvom dijelu BiH, ali i na ukupni kontekst rata između Hrvata i Bošnjaka muslimana.
Kako mnogi i danas misle, rat između HVO-a i Armije BiH zapravo je posljedica dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu o podjeli Bosne te »razrade« toga sporazuma na sastanku Mate Bobana i Radovana Karadžića u Gracu.
Ondje je navodno dogovoreno primirje između Hrvata i Srba u BiH i zajedničke aktivnosti protiv Muslimana »u sredini«. Tobože su se Boban i Karadžić, uz Tuđmanov i Miloševićev blagoslov, dogovorili da muslimane »bace« u Neretvu.
O dogovoru o podjeli Bosne kao »istočnome grijehu« hrvatske politike prema BiH čak i danas postoji mnogo prijepora, no to što su Srbi pomagali Bošnjacima u ratu protiv Hrvata baca određenu sumnju na cijelu stvar.
A podaci o suradnji Armije BiH i Mladićeve Vojske RS u Hercegovini, i to u razdoblju kada se događaju neki od najstrašnijih srpskih zločina u ostalim dijelovima zemlje, objavljeni su na marginama jednoga novinskoga feljtona što ga je objavilo sarajevsko Oslobođenje.
Riječ je o zapisima Šefke Hodžića o operaciji »Jesen 94.«, akciji Armije BiH protiv srpskih položaja u istočnoj Hercegovini. Hodžić je u ratu uživao status »poluslužbenoga novinara« Izetbegovićeve vojske i tako je svjedočio je o njenim akcijama iz prve ruke.
Naravno, neke »delikatne pojedinosti«, na primjer informacije o pokoljima nad hrvatskih civilima, nisu u ratno vrijeme mogle naći mjesto
na stranicama sarajevskoga tiska, ali su zato nakon rata dragocjeno štivo za razumijevanje pojedinih ratnih zbivanja.To vrijedi i za spomenutu operaciju »Jesen 94.«, u kojoj je, kako autor tvrdi, jedan od najvećih problema bio motivirati bošnjačke vojnik
e da napadnu Srbe.Na sastanku 20. listopada 1994. zapovjednik 42. brigade Armije BiH Esad Šejtanić predložio je da se početak operacije odgodi »jer je smatrao da je potrebno više vremena za psihološke pripreme boraca da krenu u napad na srpske snage koje su im u najtežim trenutcima pomagale da Mostar obrane od HVO-a i od Hrvatske vojske.« No borbu sa Srbima i vojničke uspjehe priželjkivao je tadašnji zapovjednik 4. korpusa Armije BiH Ramiz Dreković, navodno zavidan slavi svojeg kolege Atifa Dudakovića, k
oju je stekao braneći Bihaćku enklavu. Dreković koji je poslije došao u Mostar, nije imao pojma o stupnju suradnje sa Srbima, no uskoro će doznati istinu i biti prisiljen malo odgoditi svoje planove…Uostalom, i Safet Oručević, tadašnji politički vođa u Mostaru, navodno je upozorio Drekovića da ne napada Srbe: »Ja sam bio jedan od onih koji su 1993. pregovarali sa srpskim snagama u Podveležju, i odnosi koji su tada uspostavljeni s njima, spasili su Mostar. A sad je trebalo da napadamo srpske crte koje su na
s čuvale godinu dana. Uvjeravao sam Drekovića da odustane od operacije, jer Tuđman i Šušak još nisu završili započeti posao u Hercegovini«.»U dvije godine, koliko je mirovala bojišnica prema srpskim snagama, čelni ljudi Mostara i 4. korpusa uspostavili su dobru tajnu suradnju s generalom Mladićem i njegovim zapovjednicima, pa su srpske snage pomagale u obrani istočnog Mostara. Doduše, za novac. Ilegalnu suradnju uspostavili su i mnogi mostarski borci sa srpskim borcima u Podveležju«, piše u feljtonu Oslobođ
enja.Ključni je dokument koji potvrđuje tu suradnju jedna depeša od 8. kolovoza 1993., koja je iz zapovjedništva 4. korpusa poslana Glavnom stožeru Armije BiH. U njoj se preciziraju pojedinosti pregovora između mostarskoga vojnoga i političkog vodstva (Arif Pašalić, Fatima Leho, Šefkija Džiho, Safet Oručević) sa srpskim vojnim liderima u području, uključujući zapovjednika Nevesinjske brigade Novicu Gušića, čovjeka koji je za sve svoje poteze imao ovlasti generala Ratka Mladića.
Ono što je počelo razmjenom zarobljenika i tijela poginulih, završilo je otvorenom vojnom koalicijom u kojoj su Srbi Bošnjacima prodavali i iznajmljivali topničko oružje veoma povoljno, a Vojska RS bi s vremena na vrijeme ispaljivala na položaje HVO-a čak i više od plaćenoga i dogov
orenog broja granata uz bizarno objašnjenje – »kuća časti«.Dogovori su se vodili na crti razgraničenja, u području Buska i Gostine šume. Srbi, ohrabreni suradnjom, željeli su otići i korak dalje te mostarsko područje pretvoriti u neku vrstu druge »Abdićeve
autonomije«, što se ipak nije dogodilo.Bošnjački su sudionici pregovora tu suradnju poslije predstavljali »formulom opstanka Mostara« i »sredstvom pritiska na ustaše«. Nažalost, o stupnju licemjerja govori podatak da je slična suradnja, koju je HVO ostvario s Vojskom RS tamo gdje su Hrvati bili u obruču (Kiseljak, Žepče i dr.), nazivana »izdajom Bosne«.
Alenko Zornija