Tisuću i sto stranica »Stenograma o podjeli Bosne«, dvotomne knjige koju su prije nekoliko dana zajednički objavili splitski tjednik »Feral Tribune« i sarajevski tjednik »Dani«, u isto je vrijeme tvrda dokumentaristička proza, dana u integralnoj verziji sa svim pogreškama pri prepisivanju, i poticajni predložak za propitivanje nedavne prošlosti o koju smo svi okrznuti. Kroz 36 stenograma govori se o odnosu hrvatskog državnog vrha prema Bosni i Hercegovini, a usput se dotiče i nekih drugih tema i »dilema«. Obuhvaćeno je, naime, razdoblje od lipnja 1991. godine do studenoga 1995. godine te jedan stenogram iz travnja 1999. godine, kad je Haški sud počeo sve upornije kucati i na hrvatska vrata.

Kroz stenograme se javlja cijela galerija likova koji su obilježili hrvatsku politiku devedesetih, ali i onih koji su, u vezi s njima, obilježili (u doslovnom i prenesenom smislu), događanja u Bosni i Hercegovini. Glavnu riječ, dakako, dajući intonaciju svakom sastanku, vodio je Franjo Tuđman, ali su tu još i Gojko Šušak, Mate Boban, Dario Kordić, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Ivić Pašalić, Franjo Boras, Stjepan Kljuić, Mate Granić, Ante Roso, Tihomir Blaškić, Ante Gotovina, Slobodan Praljak, Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Nikica Valentić, Krešimir Zubak, Markica Rebić, Davorin Domazet, Pavao Miljavac, Božo Rajić...

Kada se čitaju stenogrami treba obratiti pažnju na tri ključne stvari. Prvo, podjela Bosne prvenstveno je projekt Franje Tuđmana, oduvijek fasciniranog proširenjem Hrvatske na površinu Banovine Hrvatske uspostavljene pred Drugi svjetski rat. Tuđman je u nju »uvukao« cijeli državni vrh, pri čemu su se neki, doduše u rukavicama, ipak opirali toj »viziji«. Drugo, stenogrami dokazuju involviranost hrvatske politike devedesetih godina u događanja u BiH, unatoč službenim tvrdnjama da toga nije bilo i da je Hrvatska od početka priznavala suverenost i cjelovitost susjedne države. I treće, posljedice te politike umnogome se i danas reflektiraju na situaciju u BiH, dijelom su prouzročile i daytonski sporazum u onom obliku u kojem je sastavljene, a posebno na položaj i političku ulogu Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH.

Naposlijetku, činjenica da ove stenograme ima i Haški sud objašnjava tragove kojima se kretao pokušavajući pred lice pravde izvesti osumnjičene za ratne zločine motivirane dijelom i scenarijem podjele Bosne. U svakom slučaju, »Stenogrami o podjeli Bosne« dragocjeno su, ali na momente sablažnjivo i mučno štivo samootrežnjenja - plastičan dokaz što se zbiva kad se na kraju 20. stoljeća pokušava voditi politika iz 19. stoljeća, a pritom se »zaboravlja« da ju više nitko normalan u svijetu, a pogotovo Europi neće i smije odobriti.

I s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, jeli, jer je uspostavljanje Bosne, granica Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. (F. Tuđman, 8.6.1991.)

Hrvatska politika u BiH mora biti spremna i pripremati se na slijedeće događaje, kretali se oni u bilo kom vidu. Ako se kreću u demokratskom, dogovornom, u redu je, samo po sebi; ali ako bi se kretali drugačije, onda bi morali biti isto tako spremni da donose odluke, hrvatske odluke, kao što će ih donositi srpska politika...(F. Tuđman, 8.6.1991.)

Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i Hrvatska zajednica Posavina bi se proglasile nezavisnim hrvatskim prostorom i priključile državi Hrvatskoj, ali u onom vremenu i u onom trenutku kada hrvatsko vrhovništvo odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo...(M. Boban, 27.12.1991.)

S perspektivom suverenosti Bosne i Hercegovine nema nekakvih izgleda. Čak kada bi se mogla održati, gospodo, Bosna i Hercegovina kao posebna, što to znači? Uspostava granice... hoćemo li uspostaviti granice između Hrvatske i Hercegovine da Hrvat iz Hercegovine ne može ići u svoju Hrvatsku ili ovaj Hrvat tamo?...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Bosne i Hercegovine nije bilo između dva rata. Komunisti su je izmislili, poslije Drugog svjetskog rata vratili na scenu, čak Muslimane proglasili nacijom, zato da bi, tobože, riješili suprotnosti između srpskog i hrvatskog naroda. Jesu li u tome uspjeli? Nisu, naprotiv...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Naš cilj od početka nije bio održanje takve BiH kakva je ona danas. To hrvatskoj politici u biti ne odgovara, jer bi hrvatska politika na taj način bila stalno i neprestano frustrirana gubitkom i demografskim i teritorijalnim u BiH. Nismo zato slučajno stavili u preambulu hrvatskog Ustava i Banovinu Hrvatsku. Ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama...(F. Tuđman, 27.12.1991.)

Prema tome, ako nam je glavni neprijatelj srpski agresor – jeste danas. Ali, isto tako, mi ne smijemo biti slijepi pred tim, da bismo BiH mogli izgubiti definitivno ukoliko bismo zaboravili da postoji ta težnja da se stvori građanska, to znači, islamska država u BiH. Šta onda, molim vas lijepo?...(F. Tuđman, 17.9.1992.)

Ja sam rekao: ili takva Bosna koja će osigurati i interese hrvatskog naroda, ili molim – podjela! S time da sam ja rekao: jedan dio Srbiji, jedan dio Hrvatskoj, a može ostati i muslimanska državica u sredini, ona povijesna zemljica Bosna koja onda ne bi imala mogućnosti da ima ambicije stvaranja neke velike islamske države u Europi...(F. Tuđman, 17.9.1991.)

Njemačka je na strani Muslimana. Zašto? Zato da bi preko bosanskih Muslimana pokazala se najvjerniji saveznik islamskog svijeta od prije Prvog svjetskog rata pa nadalje itd. S druge strane, priključuje se kritikama Hrvatske da smo mi tobože išli na razbijanje Bosne, da bi time dokazali da nemaju ništa zajedničkog s Hrvatskom ukoliko bi to bio nastavak NDH, itd. Među nama rečeno, Nijemci imaju kompleks Trećeg Reicha koji liječe na našem slučaju...(F. Tuđman, 8.3.1993.)

Izetbegović zapravo računa ovako: u uniji bi bio samo jedan od trojice. Tamo bi se po onom ustavnom morali mijenjati predsjednici itd., a ovako bi on bio i šef te bosanske muslimanske republike i, po mom mišljenju, računa na pomoć islamskih zemalja, i financijsku, koju bi svu usredotočio u tu republiku. Tako da je očito orijentiran na to, što i nama odgovara. Tako da to treba imati u vidu. S tim ne možemo izlaziti u javnost...(F. Tuđman, 15.9.1993.)

Koliko god smo mi s Muslimanima, s Izetbegovićem, sklopili sporazum, i javni i tajni, da treba ostvariti suradnju između Muslimana i Hrvata, toliko se te operacije, s njihove strane, još uvijek nastavljaju. A mi zbog strateških razloga trebamo ići na taj sporazum s njima. Ali, isto tako, i osigurati strateške interese Hrvatske što se tiče teritorija. A imamo i s Abdićem sporazum, da, ako dođe do razlaza, odnosno kada dođe do razlaza, da ta Zapadna Bosna je sastavni dio Hrvatske...(F. Tuđman, 22.10.1993.)

Tu imam nekakve papire, tobože, Srbi nam spremaju rat ovdje u Hrvatskoj, i ofenzive. Rekao sam: neće biti rata sada u Hrvatskoj, niti nam ga ne treba sada u Hrvatskoj! Sada moramo osigurati granice Hrvatske, te buduće granice hrvatske države u Bosni i Hercegovini! To je posebna povijesna zadaća hrvatske države, Hrvatske vojske, nešto što ne smijemo propustiti, je li...(F. Tuđman, 6.11.1993.)

Dvjesto tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, bit će ih vjerojatno još 100 tisuća. Užas za te, ali čak, povijesno gledano, razumijete, znači, imati ćemo i tih 100-200 tisuća Hrvata će učvrstiti hrvatski teritorij, ovdje od Istre do Baranje, razumijete, kada završimo to, itd. Tako da nije svako zlo samo za zlo, ali ga moramo i ovdje iskoristiti...(F. Tuđman, 6.11.1993.)

Boban: On je - bile su strašne kiše - toliko pucan prije, tako da je sam pao.

Boban: Nama...

(10.11.1993.)

Odlazak Mate Bobana sa čela naše politike Herceg-Bosne nije pitanje njegovih grešaka i smjenjivanje zbog toga, nego je to zbog toga što, kako su sami kazali, kazali su to u Vatikanu Graniću, kazali su to da je postao simbol gdje treba učiniti nešto drugo. Mati Bobanu moram naći mogućnost da ostane u našim prvim redovima, ali ne može biti više ličnost preko koje bismo provodili tu politiku...(F. Tuđman, 13.2.1994.)

Ako im uspijemo nametnuti zajedničku valutu, jezik, riješili smo problem. Za tim moramo ići. Muslimani dobrim dijelom i ikavski govore. To je čisto i ijekavski i ikavski, a ne srpski. Prema tome, što hoće, znači ove opštine, opšte itd, što je čisti srbizam, što su primili, to im treba objasniti da to odbace, kao ostatak srpske vladavine, srpske hegemonije. Napravite im takve ustupke da bude, u najgorem slučaju, možete u Bosni prozvati u kantonima čisto hrvatski, ali službeno u Federaciji hrvatsko-bošnjački i onda ga nametati hrvatski, a odbacivati sve srbizme. Najbolje bi bilo kad bi prihvatili, ali to neće prihvatiti, hrvatski da bude. (F. Tuđman, 31.6.1994.)

Najoptimalnija solucija bi bila da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna obuhvatila još ono što smo htjeli i što smo pod svaku cijenu branili – Lašvansku dolinu, pa da to priključimo Hrvatskoj. Ali bi, znači, i u tom slučaju pola hrvatskog nacionalnog bića ostalo izvan Hrvatske...(F. Tuđman, 11.6.1994.)

Prave se spiskovi ratnih zločinaca, i na njima ima i Hrvata. Zašto? Znajte da o nama, o Hrvatskoj u cjelini, o Bosni i Hercegovini, znaju više nego što mi sami znamo...(F. Tuđman, 12.9.1994.)