HRVATSKI PARADOKS Gordan Malić, Boris Pavelić, Davor Butković i drugi novinari nisu praćeni i etiketirani zbog svoje tajne aktivnosti, već upravo obrnuto - oni su bili predmet obrade POA-e zbog najjavnije moguće djelatnosti, a to je objavljivanje u novinama

Prijateljstvo nas, za razliku od drugih odnosa, čini sigurnima. Ljubav je nepouzdana, jer partnerici ili partneru stalno (dok nas smrt ili netko treći ne rastavi) moramo dokazivati privrženost; obiteljske veze su opterećene traumama iz djetinjstva i mladosti, imovinskim i drugim razmiricama; o nesigurnosti poslovnih odnosa, koji se temelje na interesu, ne treba ni trošiti riječi. No, moje uvjerenje kako su prijateljstvo i sigurnost usko povezani, u posljednje vrijeme je došlo u kušnju. Za to je kriva — Prezentacija.

Početkom ovoga mjeseca u javnost su "isplivale" informacije vezane uz "Prezentaciju o obavještajno-medijskim manipulacijama s ciljem diskreditiranja Republike Hrvatske" pred državnim vrhom 1. ožujka prošle godine, koju je POA načinila na temelju prisluškivanja i praćenja moga prijatelja Gordana Malića i nekih drugih novinara, te pojedinih tadašnjih policijskih dužnosnika i stranih građana. Nakon objavljivanja teksta u Globusu dogodio se uzbudljivi follow-up u kojem su se oštro konfrontirali medijski i politički akteri. Najveću je "frku" izazvao Nacional koji je 15. veljače objavio tajno snimljene fotografije susreta i ispise (prisluškivanih) telefonskih razgovora istražitelja Haaškoga suda te nekih drugih stranaca (koje novinar toga tjednika naziva "britanskim i američkim špijunima") s Malićem kao njihovim navodnim suradnikom.

Najnovija, tko-zna-koja-po-redu medijsko-špijunska afera u Hrvatskoj, zbog dva me razloga nagoni da porazmislim donosi li prijateljstvo sigurnost i vice versa. Prvi je vrlo egoističan: ako je moj prijatelj u posljednjih nekoliko godina prisluškivan i fotografiran, onda je lako moguće kako sam i ja (kao osoba koja se često druži s njime) na tim snimkama i fotografijama. Pokušavam se sjetiti o čemu smo on i ja razgovarali, gdje smo se sretali (i šankovi imaju uši), te s kime smo se družili.

Dosta toga ima obilježja manipulativne i antidržavne aktivnosti: recimo, Gordan i ja smo često razgovarali o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti, što je moguća šifra za komuniciranje s ozloglašenom tajnom službom susjedne zemlje, a to vodi do Al-Qa’ide; zajedno smo bili na otvorenju novoga talijanskog restorana u Zagrebu gdje smo sigurno ćakulali s mamma-mia obavještajcima; "čoporativno" smo (s prijateljem i suprugama) gledali film o Che Guevari što je valjda dokaz našega ultralijevoga, dakle antihrvatskoga opredjeljenja; družili smo se s onom Vesnom koja se prva zauzimala za uklanjanje spomenika Juri Francetiću, Andrijom koji je idealistički "do boli" dao lovu Mesiću za prvu predsjedničku kampanju, gosparom Ivom koji je kao osvjedočeni liberal i ugledni američki profesor sumnjiv kao takav, te nekim drugim facama krticama; Gordan i ja smo često razgovarali o politici i medijima, činilo nam se nekako više kao bake o kolačima nego kao zavjerenici o vlasti, ali smo zaboravili kako se kod novinara i intelektualaca nikada ne zna.

No, pomnije razmislivši, shvaćam kako usprkos tom i drugom kompromitirajućem materijalu osobno nisam (bio) zanimljiv hrvatskim (protu)obavještajcima. Naime, oni se bave novinarima i strancima, a ja sam samo domaći profesor koji povremeno nešto kaže ili napiše u medijima kako bi se riješio napasnih novinara ili pak zaradio koju kunu; do sada nisam davao izjave o slučaju Gotovina i o Haaškom sudu (hm, to je baš znakovito); živim dosadnim, tj. mirnim obiteljskim životom te redovito plaćam račune HT-u i globe za prometne prekršaje, i tomu slično. Ne, ja im nisam "napet" ili barem to već dugo nisam (devedesetih su me malo obrađivali zato što sam bio u Sorosovu Institutu te javno kritizirao pokojnoga predsjednika, Canjugu i njima slične, ali ništa strašno — to je ionako bilo vrijeme Bad Blue Boysa).

Drugi razlog moje uznemirenosti nije za zezanje, a određen je sljedećim pitanjima: Pa s kime se ti to, pobogu, družiš? Koga to nazivaš prijateljem? Kako već nisi primijetio da tip kojega smatraš prijateljem sudjeluje u zavjerama protiv domovine? Ta i slična dramatična pitanja postavili su mi posljednjih nekoliko tjedana neki poznanici. Pokušao sam im nešto važno reći o svome prijatelju Gordanu, ali oni kao da me nisu slušali — dok sam pričao, čudno su se smješkali (kao da znaju nešto važno što ja ne znam) i lagano vrtjeli glavama (gledajući te "vrtoglave", ćutio sam se nekako bedastim i naivnim, osobito zato što nisam mogao dokučiti zašto sam takav).

Htio sam ih ponajprije pozvati da porazmisle ima li Malić, uopće, motiva za špijunske aktivnosti; bio sam im spreman "iz prve ruke" dati za to vezane informacije. Primjerice, upoznati ih s činjenicom kako moj prijatelj živi sa suprugom u stanu veličine 35 četvornih metara u zagrebačkom predgrađu. Ili im dati do znanja kako se Malićevi voze u svom polovnom automobilu srednje klase. Onim sumnjičavcima koji bi insinuirali kako Malić prima masne honorare na račun u nekoj stranoj banci, rekao bih da piće u kafiću koji puta plaća on, a koji put ja ili neka treća osoba u našem društvu, što nije baš navada našijenaca koji su "pri kesi". Na izražene sumnje u neke Malićeve ozbiljne poroke (koji bi stranim agentima mogli poslužiti za "vrbovanje" putem ucjenjivanja) reagirao bih činjenicom kako znam malo ljudi koji su tako neporočni (ne kocka, ne pije alkohol osim u svečanijim prigodama, ne drogira se...), tako normalni kao moj prijatelj.

U redu, Malićev motiv za bavljenje špijunažom mogao bi biti ideološke naravi. No, ja doista ne znam koju posebnu ideologiju on prihvaća: u nečemu je desničar (s obzirom na svoje hercegovačko podrijetlo, u prošlom ratu borio se neko vrijeme na južnom bojištu), a u nečemu pak ljevičar (ne trpi ikoja izrabljivanja, zauzima se da svi građani imaju jednake životne šanse). Dobro, moglo bi ga se svrstati u liberalne demokrate, ali ne bi li se svi građani ove zemlje trebali zauzimati za unapređenje građanskih sloboda i razvijanje demokracije. Malićeva istinska ideologija je ona profesionalna koju je slijedio kada je među prvima pisao o različitim aferama (Baxter, Hercegovačka banka, mafijaška ubojstva...) i radi koje žrtvuje svoju osobnu sigurnost (zbog prijetnji smrću neko je vrijeme s obitelji imao 24-satnu policijsku pratnju). Njegova životna etika je novinarska, koja je neodvojiva od građanske hrabrosti. On nije čovjek bez tajne, ali jedino što zaista pažljivo krije jesu izvori informacija. Ne mogu mu zamjeriti zbog toga, jer ni do afere Watergate ne bi došlo da se doznalo za identitet Dubokoga grla — čovjeka koji je davao podatke Bobu Woodwardu i Carlu Bernsteinu iz Washington Posta.

Iz do sada iznesenog može se razabrati moje čvrsto uvjerenje kako Gordan Malić pa ni drugi novinari prozvani u Prezentaciji (uglavnom ih osobno poznajem) nisu suradnici stranih tajnih službi, kao što to nisu ni bivši dužnosnici također istaknuti u tome "materijalu". Ovaj tekst ne pišem da bih nekoga uvjerio u opravdanost toga svog uvjerenja (neka svatko zaključuje za sebe), nego kako bih upozorio na jednu veliku opasnost koja već predugo prijeti ovoj zemlji i njezinim građanima. Ta opasnost izvire iz aktivnosti onih obavještajaca koji se na krivi način bave krivim "stvarima".

O diletantizmu dijela pripadnika tajnih službi u nas dovoljno govori činjenica kako su u nas one sve samo ne tajne (čime se, uopće, posljednjih godina naša javnost više naslađuje nego pikanterijama i indiskrecijama o obavještajcima) i sve samo ne moderne službe (jer bi one kao dio državne birokracije, prema određenju Maxa Webera, trebale biti racionalne i meritorne, te zasnovane na provođenju zakona).

Da su aktivnosti POA-e krivo usmjerene, dostatno pokazuje Prezentacija i neki drugi materijali iz njezine radionice. Te analize problematiziraju novinare, policijske dužnosnike i haaške istražitelje, umjesto da se bave osobama koje su optužene za ratne zločine, kao i onima koje se povezuje s trgovinom drogom i drugim teškim kriminalnim radnjama. Treba li, uopće, podsjećati kako Republiku Hrvatsku diskreditiraju oni koji krše njezine zakone te se izruguju s državnim i međunarodnim institucijama, a ne oni koji na javnoj pozornici razotkrivaju te nemile pojave. Tajne službe bi se valjda trebale baviti pravim stranim plaćenicima, primjerice onim dužnosnicima koji su budzašto prodali ili pak pokušavali prodati hrvatske tvrtke strancima.

Gordan Malić, Boris Pavelić, Davor Butković i drugi nisu praćeni i etiketirani zbog svoje tajne aktivnosti, već upravo obrnuto — oni su bili predmet "obrade" POA-e zbog najjavnije moguće djelatnosti, a to je pisanje tekstova i objavljivanje u novinama. Lažni (sigurnosni) profesionalci pokušali su na stup javnoga srama pribiti istraživače novinare kao istinske profesionalce; oni koji guraju nacionalne prljavštine pod tepih optužili su za veleizdaju ljude koji tu prljavštinu iznose na vidjelo radi čišćenja.

Na Juvenalovo zdvajanje "Tko će nadzirati nadziratelje?", koje neizostavno opetuju upućeni u tajne službe u nas, moguće je odgovoriti kako to nadziranje trebaju provoditi razni akteri, od kojih su mediji najvažniji. Naime, ako se o "nadzirateljima" i njihovim aktivnostima može javno govoriti i pisati, to teže predmet njihova njuškanja postaju sami građani i njihovi privatni životi. S kime se Gordan Malić druži, o čemu razgovara s prijateljima i odakle telefonira (i mene pokadšto nazove s govornice, jer mu je to — jeftinije) ili kakav je životni stil imao njegov urednik Igor Alborghetti kada je bio tinejdžer (da ne spominjem "psihoanalitičku" raščlambu njegovih roditelja), nipošto ne bi trebalo biti podložno oku, uhu i nosu obavještajaca.

Riječju, afera Prezentacija nije dovela u pitanje moje uvjerenje kako prijateljstvo ide ruku pod ruku sa sigurnošću. Čak i onda kada se u naše privatne živote i odnose uplete državna sigurnost.