Hrvatska je gubila vrijeme Sanaderovim kupovanjem vremena, dobivši lekciju o pogubnosti autističkih interpretacija poruka Haaga i Bruxellesa. Kako utjeloviti odgovornost za nekritičku recepciju pitanja Gotovine o kojem Sanader ima i svoje intimno mišljenje? Vrana Račan ne trlja oči vrani Sanaderu koji je postao tragični junak jedne ubrzane EU-topije. Došao je na vlast navješćujući široke putove hrvatske politike, a postao njezino usko grlo jer je postavio ministre koji su pristali na to da ne budu ministri jer se i za najmanji korak moraju s njim konzultirati.

Kao i svaka dosadašnja vlada, i Sanaderova je bila široke ruke u dijeljenju savjeta o tome što koja privredna grana ili društvena djelatnost mora raditi, na što se sve u liberalnom kapitalizmu moraju priviknuti građani, koliko trebaju ispaštati umirovljenici, kakva i kolika treba biti vojska itd. Nikada nitko u ime vlade, u kojoj je svatko rođeni premijer i ministar, nije postavio principijelno pitanje: Kako treba raditi vlada i kako da vrši nadzor nad vlastitim akcijama? Teza da bi to trebao odrediti i mjeriti Hrvatski sabor u kojem većinu ima Vladina koalicija spada u one cinički lakonske odgovore.

Kada je Maleziji zaprijetila financijska kriza katastrofalnih razmjera, vlada premijera Mohamada Mahatira provjeravala je kako djeluju njezine mjere praćenjem statističkih kretanja u detalj, od jutra do mraka, sve dok zemlja nije izišla iz krize. Ako je, recimo, pitanje Gotovine bilo najvažnije pitanje u prvom kvartalu 2005., nije li onda Vlada trebala za njega formirati dvadesetčetverosatni krizni stožer? Da se hrvatskoj policiji i Gotovina, poput one silovane djevojke, četiri puta javi pozivom za pomoć, ona ga ne bi mogla locirati. Ali ruka ruku mije, a "obraz"... Nema nadzora funkcioniranja resorskih improvizacija, jer se o sistemu rada ministarstava ne može govoriti.

Ipak, netko na koncu mora platiti ceh. Vlada to u doslovnom smislu ne želi. Notorna je činjenica da Sanaderova Vlada, za razliku od Račanove, svoje račune ne plaća mjesecima! A kada se slabo vraća, onda će se i slabo posuđivati. Krajem protekle godine Izvršni odbor Svjetske banke (WB) je usvojio CAS (Country Assistance Strategy ) ili Strategiju pomoći određenoj zemlji, u ovom slučaju Hrvatskoj, u razdoblju od 2005. do 2008. Instrument za provođenje te strategije je programski zajam za prilagodbu (Programmatic Adjustment Loan, PAL). Uz konzultacije s Vladom već je provedena identifikacijska misija Svjetske banke u svrhu utvrđivanja područja reformi kojima treba kreditna potpora u okviru PAL-a ili povezanih godišnjih zajmova za prilagodbu.

Cilj je PAL-ova veći ekonomski rast Hrvatske unapređivanjem makroekonomske stabilnosti zemlje (ponajprije smanjivanjem troškova države), konkurentnosti realnog sektora zemlje i osnaživanjem izvoza, što je zapravo podrška eurounioniziranju Hrvatske. Drugi stup reformi podržanih programskim zajmom za prilagodbu usmjeren je na način na koji se u Hrvatskoj upravlja državom. To je pitanje koje je imalo prioritet na svim sastancima misije Svjetske banke u Hrvatskoj! Kritizirani su i procesi formuliranja i oblikovanja Vladine politike, što je, po ocjeni Misije, rezultiralo negativnim ekonomskim i fiskalnim posljedicama. Naime, postojeći Poslovnik Vlade ne traži ni procjenu ni simulaciju fiskalnih i ekonomskih učinaka prijedloga politike!? U veljači je Odbor izvršnih direktora trebao odobriti PAL1, a u ožujku je ugovor o tom zajmu imao biti potvrđen u Hrvatskom saboru kako bi sredstva stigla u travnju. Međutim, Vlada i njezina ministarstva nisu ispunili neke od bitnih prethodnih uvjeta za PAL1 — nije donesen novi zakon o državnoj službi, a ni napravljen podrobniji plan restrukturiranja HŽ-a, što znači da se tek u srpnju može očekivati potpisivanje ugovora o tom zajmu. Dakle, pregovaračko kašnjenje je pravilo, a ne iznimka ove Vlade. Ona kasni jer je stalno na putu. Prema čemu?