Novi list: 02. 05. 2005.

Radnici na zrnu graha

Piše: Branko Mijić

Hrvatska u kojoj će se dobro živjeti od rada i rezultata rada, u kojoj će se vrednovati znanje i kvalificiranost, a ne lukavstvo i prevara, o takvoj Hrvatskoj sanjam, zavapio je put neba predsjednik Stjepan Mesić dajući svoju svečanu prisegu.

Danas na tom istom Trgu sv. Marka spavaju obespravljeni radnici kojima osim očaja ništa nije preostalo. Jučer mineri »Mungosa«, danas mesari »Sljemena«, sutra poštari »T-HT-a«, kojih će u rukama Nijemaca preostati svega 1.500 od nekadašnjih 11.000. Tko je na redu prekosutra – brodograditelji, tekstilci, trgovci...? Mesićev san o Hrvatskoj rada i poštenja još je više njihov, no bajka prestaje kada bez plaće, posla i perspektive njihovi bubrezi dodirnu hladni kamen podno Banskih dvora. Princeze nema nigdje, a u njihovoj postelji preostaje tek taj jadni tanjur graha iliti fažola koji je u Hrvatskoj postao vječna metafora baš svakoga 1. maja umjesto crvenih karanfila. Tako su nekadašnje revolucionarne vjetrove zamijenili oni iz porcije siromaške hrane koja je onima koji nemaju ništa postala banketom makar za taj Međunarodni blagdan rada.

Za armiju od 330 tisuća onih koji obijaju biroe za zapošljavanje najveći praznik bio bi dobiti bilo kakav posao. Čak 400 tisuća ljudi u Hrvatskoj je prisiljeno raditi »na crno« kako bi podebljali profit svojih gazda koji sistematski varaju državu. Oni pak koji su na minimalcu, koje poslodavci beskrupulozno izrabljuju i potkradaju prijeteći im ulicom ne mogu se nadati ničem boljem, jer bez iznimke svaka pa i ova vlast donosi sve rigidnije i nemilosrdnije promjene zakonodavstva na štetu posloprimaca.

Nažalost, i moto jučerašnje prvomajske manifestacije »Politiku i političare u službu rada« spada u sferu iluzija i Mesićevih sanjarija. Shvatili su to i okupljeni u Maksimiru koji su burnim negodovanjem dočekali potpredsjednika Vlade Damira Polančeca kada ih je počeo uvjeravati u pozitivna gospodarska kretanja i nizak rast cijena koji valjda najavljuju blagostanje. Da političari radništvo doživljavaju tek kao konja kojeg oni, konjanici, mamuzaju tamo gdje im se prohtije, kao što se slikovito izrazio i sindikalist Krešimir Sever, pokazala je i parada Milana Bandića, Zdravka Tomca, Branka Vukelića, Miroslava Tuđmana, Davora Domazeta Loše i drugih koji su povorku iskoristili u samoreklamerstvo za skore izbore. Oni koji grah konzumiraju samo taj jedan dan godišnje nisu zaslužili samo zvižduke već i »vritnjake« okruženja kojemu po ničemu ne pripadaju i kojeg su upravo oni doveli do noćnih mora i straža na Markovu trgu.

– A gdje je revolucija, gospodo proleteri?, pita ironično grafit u »Brodosplitu«. Počiva na čikaškom groblju, zajedno s ponosom onih koji su za ideale te daleke 1886. godine bili u stanju dati i svoje živote?