Odgoda odlučivanja Državnog sudbenog vijeća o stegovnoj odgovornosti supetarske sutkinje Ivane Domić, koji je ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt osobno najavila kao odlučan znak obračuna sa sucima koji nezakonito rade, s pravom ju je naljutilo.

Još više razloga za ljutnju ima i u slučaju crikveničkog suca Bože Vilušića, koji zbog sumnje da je nezakonitim radom u sudnici počinio kazneno djelo čami u istražnom zatvoru riječkog suda, a kojeg se DSV skanjuje pozvati na stegovno ročište u Zagreb u pratnji pravosudne policije. Neodlučnost za brzi obračun s onima koji štete ugledu suda i sudačke dužnosti ne samo da prazni državnu blagajnu, jer dok ne završi stegovni postupak suspendirani suci primaju punu plaću, već šteti i ugledu ministrice. Šteti i građanima jer suspendirani suci zauzimaju mjesto novim sucima koji bi se mogli posveti rješavanju tužbi građana, a ne tužbama protiv sudaca samih.

Već ranije zapaženu neučinkovitost DSV-a ministrica je pokušala riješiti izmjenom zakona o sudovima i DSV-u, ali zakoni se još nisu našli na saborskom dnevnom redu. Između neučinkovitog Sabora i isto takvog DSV-a lakše je, čini se, napasti DSV, premda je resorna ministrica, kao dio izvršne vlasti, uvijek na skliskom terenu za optužbe da svojom intervencijom narušava neovisnost sudstva.

Leženost kojom je predsjednik DSV-a Milan Gudelj dočekao ministričinu ljutnju ne osporivši joj pravo na ljutnju, ima uporište u njegovoj tvrdnji da DSV radi po propisima. Ali to se može pripisati i neskrivenoj radosti zbog kraja mandata u DSV-u koje ima nezgodnu zadaću da kažnjava kolege suce, što sucima nije bilo baš lako. Ministričinu veliku ljutnju na DSV samo dva mjeseca prije kraja četverogodišnjeg mandata, kada više i neće imati velikog učinka, koliko god da je utemeljena, moga bi se pripisati predizbornoj kampanji, u kojoj ambicije Škare-Ožbolt kao šefice DC-a nisu male.