Novi list: 24. 05. 2005.

Bratstvo i jedinstvo

Piše: Branko Mijić

Možete li zamisliti Ivu Sanadera i Ivića Pašalića kako sjede jedan kraj drugoga, nešto potpisuju, razmjenjuju ukoričene parafe, smiješe se jedan drugome i potom srdačno rukuju?

Ovo, do jučer nezamislivo pobratimstvo dvaju lica u svemiru moglo bi se dogoditi nakon izbora u Kninu u kojem će u koaliciju, uz HDZ i HSLS, jedan pravaš i dvojica vijećnika Hrvatskog bloka kako bi 9:8 bio poražen SDSS. Inače, njegov predsjednik Milorad Pupovac s još dvojicom zastupnika dio je saborske većine koja podržava premijera. Svojedobno su u Šibensko-kninskoj županiji spasili HDZ-ovu vlast priklonivši joj se nakon što su trojica njihovih vijećnika prešla u HB. No sve to nije bilo dovoljno da u Kninu dobiju pozivnicu participirati u vlasti.

Koaliranje nužno ne mora značiti političku trgovinu, no u nas to nije pravilo već izuzetak. »Neprincipijelne koalicije« koje se stvaraju kako bi se nepoželjne udaljilo od vlasti prozirne su i degutantne do mučnine. Nije to slučaj samo s Kninom u kojem se sada Abel i Kajin ljube da bi vrata raja zatvorili mrskom im trećem. Ostvari li se najavljeni »senzacionalni obrat« i u Opatiji, gdje je pobijedila Nezavisna lista Amira Muzura, te njihovi predizborni partneri umirovljenici prijeđu konkurentima IDS–SDP-u, s kojima očijuka i HDZ, onda se tom političkom kobasicom nitko zdravog želuca ne može nahraniti već samo dobiti proljev.

Svojedobno je, kao potpredsjednik Sabora, izgleda vidoviti Zdravko Tomac predlagao »veliku koaliciju« SDP-a sa svim strankama centra i desnice, uključujući HDZ i HSP tvrdeć da samo takva kombinacija »može osigurati stabilnu Hrvatsku« odnosno da ćemo se u suprotnom vratiti na ono što se »događalo na Bleiburgu i Petrovoj gori«. To što bi na taj način praktički bio ukinut politički pluralizam, što bi nestala bilo kakva bitna razlika među strankama, što bi nas sve to vratilo u prošlost, jednopartijsku ili jednoumnu, svejedno, to za demagoge nacionalne pomirbe nema važnosti. Nakaradne koalicije koje niču ovih dana jesu legalne, ali nisu moralne. Opasne su za kolektivno zdravlje, jer svojim nekritičkim promiskuitetom mogu mutirati u diktaturu istospolaca. Vjećnički mandati javno se kupuju, a cijena je prava sitnica kada se zna da će iz državnog proračuna stranke za ove izbore podijeliti 29 milijuna kuna, o osobnim blagodatima četverogodišnjeg upravljanja zajedničkim novcem da se i ne govori. Prijezir prema takvoj bijedi politike i politici bijede pokazao je i slabašni odaziv na izbore od jedva četrdesetak posto građana. Činjenica da manjina odlučuje o sudbini većine nimalo ne brine oligarhijsko bratstvo koje svoje jedinstvo usrdno gradi na eliminaciji neprijatelja, zvali se oni »nezavisni«, »Srbi« ili nekako treće.

Sredstva ne biraju, jer biti na vlasti za njih nije političko već pitanje života ili smrti.