Novi list: 06. 06. 2005.

Obrad Bandić

Piše: Branko Mijić

Uklanjanje Zida boli kod onih koji su ga zidali izazvalo je još više boli zbog bešćutnosti onoga tko ga je htio ukloniti.

Nervozni zagrebački dogradonačelnik Milan Bandić i prije nego što je ponovno sjeo u tako mu milu gradonačelničku fotelju, pokazao je, i sada i u slučaju »Sljemena«, tko je stvarni gazda u gradu. To što je Zagreb pretvorio u Divlji zapad, a sebe promovirao u Wyatta Earpa, ponajmanje ga je briga. Ne haje ni za suze udovica. Jučer se nije niti udostoji pojaviti u Selskoj, hladno poručivši kako su »Udruge sve to potpisale« i ne razumije što sada hoće. Uostalom, zašto bi i obraćao pažnju na obične smrtnike koje je smrt najbližih prerano pogodila kada je nedavno sa svog Olimpa sebe proglasio besmrtnikom koji će metropolom vladati do kraja svoga života. Što se pristoji Jupiteru, ne pristoji se volu, očigledno je omiljena latinska poslovica imotskog Zagrepčanca koji faraonski vlada iako je član Račanovih socijaldemokrata. A oni koji se predstavljaju takvima, trebali bi valjda pokazati znatno više osjetljivosti za probleme tzv. »malog čovjeka«, za obespravljene, socijalno ugrožene, pa i žene u crnom koje svuda u svijetu predstavljaju savjest društva.

Jesu li one s namjerom ili ne potrpane u autobuse i otpremljene na Bjelolasicu kako bi cigle koje njima život znače bile u miru uklonjene, manje je važno od surovosti kojom se destrukciji pristupilo. Kao da se radi o bezvrijednoj »šuti«, a ne nečijoj memorabiliji za koju je emotivnu vezan. Svjedoči o tome iznimno mnogo tih crvenih, za mnoge jedinih nadgrobnih spomenika njihovim najmilijima, pretvorenih u prah i pepeo. Baš kao tijela onih koje simboliziraju.

I dok su udovice po drugi put počele dizati njima nezamjenjivi spomenik, Hrvatska nas je televizija u TV kalendaru podsjetila na događaje od prije 14 godina kada se u Splitu ispred tamošnje komande ondašnje JNA skupila gomila ljudi protestirajući zbog blokade hrvatskog sela Kijevo. Dobrim dijelom u »trližima«, vraćajući se s posla okružili su zgradu i potom skočili na vojne oklopnjake koje su na njih poslani, poskidavši mitraljeze i izvjesivši hrvatske zastave. Tom prigodom poginuo je mladi ročnik, Saško Geškoski iz Makedonije. »Smatra se da ga je ubio jugoslavenski oficir jer je odbio pucati na hrvatski narod«, kaže i laže Galićeva dalekovidnica u najboljoj maniri Vrdoljakove »katedrale duha« i Tuđmanovog »novinarstva« u kojemu je urednik emisije Obrad Kosovac bio jedna od glavnih perjanica. Jer, golobradi je mladić bio ni kriv ni dužan žrtva gnjeva nekontrolirane mase, što je poznato svima, osim onima s nečistom savješću zbog koje falsificiraju prošlost.

I njegova je majka udovica, i ona ima svoju ciglu, no nažalost ne može je baciti u Kosovčev ekran. Baš kao ni njezine hrvatske kolegice u Bandićev prozor.