Pravosudne teme u širem društvenom kontekstu, s kulturološkog i sociološkog aspekta, zanimljive su i književnicima i književnim teoretičarima. Branimir Donat u Globusu je ustvrdio kako je glavna hrvatska praksa nepoštivanje zakona, od neplaćanja alimentacije, neprijavljivanja radnika, divlje gradnje, vezane kupnje novina i knjiga, do nepoštivanja pravosudnih odluka koje najčešće vrijede malo manje od ničega i zakona koji postaju smiješna formalnost ili svakodnevni folklor. Na temelju tih i drugih primjera bezakonja i šlampavositi, ne samo u pravosuđu, konstatira kako nije jednostavno živjeti, jer je sustav osobnih i društvenih vrijednosti ne samo preokrenut, nego ustvari i ne postoji.

S druge pak stane Vlaho Bogišić u Vjesniku divinizira ulogu Ustavnog suda smatrajući ga nedodirljivom institucijom, veli da se ustavna prava doživljavaju kao sofisticirana i akademska razina, ali da postoji svijest o važnosti Ustavnog suda. Nedopustivim presedanom stoga smatra način na koji se sindikat obrušio na odluku Ustavnog suda kojom je ukinuta sindikalna naknada za nečlanove sindikata. I Donatovoa crna slika društva i Bogišćeva nekritičnost imat će svoje poklonike i osporavatelje, ali i ta promišljanja prilog su težnji da se živi bolje, sigurnije i normalnije.

Ni izbor predsjednika Vrhovnog suda nije mogao proći bez prijepora, kako zbog važnosti te čelne sudačke dužnosti, tako i zbog pitanja postoje li uopće u društvu kriteriji i osobne i društvene vrijednosti koje kandidat za tu dužnost mora imati. Izgleda da ih nema!

U »Nacionalu« se tako uz kandidaturu Ranka Marijana prepričava zgoda iz njegovih studentskih dana kad je navodno jedva »izvukao živu glavu« jer se usudio napisati da jedan od njegovih profesora prepisuje znanstvene radove. U »Jutarnjem listu« pak, vadi mu se iz životopisa članstvo u komunističkoj partiji, srodstvo s Emom Derrosi Bejalajac, komunističkom politčarkom odgovornom za pravosuđe i sveučilište te navodna politička suđenja Dobroslavu Paragi i Salihu Zvizdiću na kraju komunističkog režima. Nakon pada komunizma sumnjiva je njegova presuda Karmen Bašić zbog poslovanja Otvorenog društva i presuda novinarima zbog tvrdnji da Gojko Šušak navodno sudjeluje u skrivanju haškog optuženika Ivice Rajića. Marijanu se doduše priznaje obrazovanost i stručnost kao i oslobađajuća presuda za novinare koje su zbog klevete tužila 22 ministra Matešine vlade. Zamjera mu se što je bio zamjenik ministra pravosuđa u Račanovoj vladi, i to da je kriv za smjenu predsjednika sudova. Da smjena nije bila sporna, potvrdio je kasnije i Ustavni sud, Ema Derossi Bjelajac demantirala je rodbinsku vezu, ali makar netočno trebalo je poslužiti kao dokaz Marjanove podobnosti u svakom vremenu i režimu. Pitanje je zašto bi dvije navodno političke presude na temelju kojih nitko nije završio u zatvoru za Marijana bile optužujuće kad već petnaest godina u Vrhovnom sudu sjede suci koji su sudili u političkim procesima. Da je dosljedno provedena lustracija u pravosuđu zbog političkih suđenja ili zbog članstva u komunističkoj partiji ne bi bilo problema oko kriterija za izbora Marijana, ali i njegova prethodnika Ivice Crnića, za predsjednika Vrhovnog suda. No teško bi se našlo suca s petnaest godina staža koji bi se za tu dužnost mogao danas natjecati. Autor teksta, kolumnist Ivan Zvonimir Čičak za tu je priliku najavljen kao bivši politički zatvorenik, kako bi sve zvučalo vjerodostojnije. Nije bio najavljen kao istaknuti borac za ljudska prava tijekom devedesetih jer bi impliciranjem svojevrsne kolektivne odgovornosti za članove komunističke partije Čičak negirao samog sebe. Bit će, međutim, zaslužan ako Marijan ne prođe ili ne prihvati dužnost.