Prvo, to je bio dobar povod mudrom Račanu da prije vremena napusti godišnju konvenciju svoje stranke (nespretno?) zakazanu upravo na dan koji su hrvatski građani čekali 34 godine, te da izbjegne slušanje neugodnih komentara i kritika koji su uslijedili. Drugo, prvi je SDP-ovac pred više od 400 delegata mogao održati dosta neuvjerljiv govor, u kojem je uglavnom napao sadašnju Vladu zbog nedostatka vizija, a da o viziji razvoja svoje stranke u svjetlu sljedećih parlamentarnih izbora nije rekao gotovo ništa. Odnosno, kazao je samo to da su pred SPD-om dva ključna zadatka: jačanje stranke do 33 posto podrške biračkog tijela te da treba imati jasne odgovore na najvažnije probleme Hrvatske. U nedostatku novih vizija i konkretnih rezultata stranke - zbog čega je i izgubio vlast 2003. - Račan je posegnuo za prokušanom metodom: napad je najbolja obrana.

Uvertira za oštru kritiku aktualne Vlade simbolično se dogodila usred mraka, na samom početku konvencije, kada je pušten film o autocesti, koji se mogao protumačiti i kao najveći podvig SDP-a od prošlih parlamentarnih izbora do danas. Klasična zamjena teza. Jer za taj dio autoceste čestitke zaslužuje sadašnja Vlada, kojoj je, ruku na srce, Račan od srca i čestitao. Kao što je i premijer Sanader u svom govoru odao dužno priznanje Račanovoj Vladi za početak nastavka gradnje povijesne autoceste. Pomalo je dvojbeno i vrijeme Račanove kritike Sanaderove Vlade, koju se može kritizirati, ali možda ne na dan njezina najvećeg uspjeha. No, pragmatičnom Račanu lakše je bilo kritizirati Sanaderovu Vladu nego slušati kritike svojih delegata na svoj račun. Nakon što je njegova zamjenica Željka Antunović podnijela izvješće o radu stranke u prošlom razdoblju, u kojem je istaknula da je SDP na nedavnim lokalnim izborima dobio šest vijećnika manje, poručila je da se stranka mora jasnije profilirati kao socijaldemokratska. Bilo je očito da je SDP nakon dobijenoga gema poslije predsjedničkih izbora ostao bez dobivenog seta na lokalnim izborima.

Žestoke kritike koje su slijedile nakon istupa Željke Antunović o nezadovoljstvu izbornim rezultatima, poslijeizbornim (neprincipijelnim) koalicijama, pogotovo onima s HDZ-om i HSP-om, mogle su navijestiti da predsjedniku SDP-a neće biti lako u borbi za meč na sljedećim parlamentarnim izborima. Osobito zato što su pojedini delegati - a nije posrijedi zanemariv broj - tražili od čelništva stranke bespogovorno skretanje ulijevo i osvježavanje stranke novim licima. Posebno su bile oštre i znakovite kritike onih koji su poručili kako je došlo vrijeme da novi ljudi zamijene »svete krave koje su proteklih 15 godina u Saboru«.

Račan, koji je uvijek isticao da su mu projekti od nacionalne važnosti iznad stranačkih, ne bi sebi dopustio luksuz da pogođen taštinom zbog proceduralne pogreške, koja je ispravljena Sanaderovom intervencijom, zakaže najveći stranački skup u vrijeme kada je cijela Hrvatska bila na nogama i bukvalno bdjela nad svakim pedljem do kraja sagrađene autoceste. Teško je vjerovati da poslovično korektni Račan nije imao na umu da je to nekorektno i prema više od 400 delegata iz cijele Hrvatske koji su bila na konvenciji, jer im je uskraćena mogućnost da se pridruže slavlju. Stoga ni Račanovo objašnjenje da je malom promjenom koncepcije otvaranja autoceste pozvan da govori u Skradinu i da će tamo govoriti u ime svih njih, te da mu ne zamjere što će biti odsutan s dijela konvencije, nije dobilo očekivani blagoslov.

Imajući sve to u vidu, Sanaderov poziv Račanu da dođe kao bivši premjer i održi govor, doista se pokazao bezbolnijom opcijom od toga da predsjednik SDP-a prolazi kroz scile i haribde delegata stranačke konvencije. Tako su se kritike i oštri tonovi na račun rada same stranke i njihovih čelnih ljudi raspršile u slavljeničkoj atmosferi povijesne nedjelje. Možda je predsjednik SDP-a Ivica Račan upravo s tim i računao.