Birači u Hrvatskoj postaju kolateralne žrtve dinamičnih političara. No ne treba sve gledati viktimološki, može se raspravljati i vicološki. Jer što li je ako ne senilni vic kada Ivica Račan na konvenciji SDP-a drži govor pod motom "Snaga za promjene"? Ova se politička fraza prvi put pojavila 2000. i njome je SDP raspirio nade nevinih u obnovu pravde u Hrvatskoj, što je uistinu bio svježi vic. Međutim, nakon što je mandat potrošio u uvjeravanju da ne postoje zakonske osnove za promjene i ispravljanje nepravdi pokradenoj radničkoj klasi i njenom vlasništvu, Račan nas sada ponovno zavodi prijetnjom veksla. Tko je god uzeo u ruku Biografiju Ivice Račana od kolege Zdenka Duke, mogao je vidjeti da je Račan od svoje šeste godine, kada je čini se već nosio bradu, do dandanas ostao fizički nepromjenjiv.

On se nije u stanju mijenjati ni ideološki, bivajući vjeran radničkoj klasi, pa ako su radnici odlazili u nacionaliste, on je branio i takvu njihovu stvar. Jer ako bi nakon njihova odlaska udesno skretao ulijevo, ne bi li to bila izdaja radničkog pokreta? Kada su radnike odvodili u djelatnike, slijedio ih je mercedesom. Podjelu ne lijevo i desno smatrao je feudalnom, nespojivom s današnjim "izmom". Ivici se Račanu može prilijepiti svašta, ali ne i da je čovjek od knjige ili od ideje. Njegov spiritus movens zato ne može biti neka ideološka doktrina, nego fiškalsko umijeće dokazivanja svoje akutne pravovjernosti.

I kad čovjek koji ne može promijeniti ni sebe ni odnose u svojoj privatnoj stranci, inzistira na fantazmagoriji promjena u društvu, onda to već spada u zastarjelu stilistiku. Jedini koji je u SDP-u potpuno u stanju razumjeti Račana je Milan Bandić. On se u eklekticizmu lijevog i desnog, nacionalističkog i socijalističkog, titoizma i tuđmanizma, pretvorio u Račana na kvadrat iliti promijenjenog Račana, za kojega ni sam Račan još nema bihevijorističke snage.

Iako je "ne kradi" važna zapovijed Božja, HDZ ne prestaje s postizbornom krađom mandata, stoga ni HDZ nije bliži demokršćanstvu nego SDP socijaldemokratizmu. I kao što šokac Ivica ne može ljevije, šjor Ivo ne može desnije. Radi opstanka države Sanader se žrtvuje pokloniti "lijevim" žrtvama od Jasenovca do Yad Vashema, primoran da domoljube počinje pronalaziti i u samim partizanima, a problematične u Caritasu te naciju braniti na socijalno najugroženijoj vrsti - umirovljenicima.

Kamo je nestalo hadezeovsko desno i esdepeovsko lijevo? U kontekst vlasti! To se da pojmiti tek u interpretaciji recipročnih pobjedničkih potpora. Obnašanje županskih i gradonačelničkih položaja, raspolaganje direktorskim, upravnim i nadzornim apanažama dokinulo je "socijalnu" brigu za trudbenike i "nacionalnu" brigu za tajkune. Ideologija kao proizvod velikih sustava je mrtva, živio komercijalizam supsidijarnosti! I naši su politički ljudi otkrili da je i malo lijepo.

Bolje je Piculi i Đapiću da su gradonačelnici nego da ih u tome sprečavaju imperativi odmažuće podjele na lijevo i desno, nepodesne poput svih mrtvih jezika.

Međutim, ovim nadideološkim esperantom vladanja sada žele govoriti svi, čime se dramatično i drastično brišu i preostale retoričke razlike između stranaka. Ulogu HSLS-a koji je od esdepeovskog partnera na pretprošlim izborima postao hadezeovski partner na prošlim, sada koketno preuzima HNS, koji se već preporučuje HDZ-u. Lideri smo, dogovorit ćemo se! I LS gleda da se pomiri s HSLS-om. Znači li to i širenje ruku prema HDZ-u? Zašto ne? Ako je veća korist od da. Više nije važno jesi li lijevo ili desno, je sili velika ili mala stranka, nego jesi li - kako bi to rekao ideolog ovog antiideološkog pokreta - "snaga za promjene".

Nije li ova opća pragmatična "promjenjivost", koju su bez pardona inicirali i umirovljenici, izgleda već preumorni od čamotinje u ljevičarskim i desničarskim zabranima, zapravo ispunjenje Tuđmanova sna o pomirbi ustaša i partizana, komunista i klerika, crvenih i crnih, zelenih i žutih, "ki bi-ja" i "da bi-ja"? Ideološki ekstremizmi su u prošlosti pogodovali histerijama politizacije i fizičkim sukobima onih koji su svoje ideje htjeli nametnuti kao svačije. Sama po sebi činjenica da ljudi prestaju biti ideološki neprijatelji je pozitivna. Ona nas uvodi u jedno novo, gotovo postpolitičko stanje u kojem će velika koalicija između SDP-a i HDZ-a bivati psihološki moguća. A to se do ovih izbora zbog ideoloških priča činilo nemogućim.