Činjenica je da obiteljsko gospodarstvo u Hrvatskoj ne izgleda onako kako se zamišlja da bi trebalo biti u naprednim europskim poljoprivredama. U Hrvatskoj već duže vrijeme pokušava se doći do sistema koji naša obiteljska gospodarstva može učiniti konkuretnijima. Ali i koja će svoju proizvođačku ulogu održati i nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Prosječno obiteljsko gospodarstvo danas u Hrvatskoj s nekih tri hektara, te s dvije krave previše je usitnjeno da bi uopće moglo konkurirati na tržištu. Ono je u redu u slučaju uzgoja povrća, ili pak maslinarstva, vinogradarstva i voćarstva.

To je doista spor proces a bit će još sporijih ukoliko nastavimo sa sadašnjim sistemom podjele državne zemlje u kojem ostane mnogo nezadovoljnika. I u današnjim zemljama Europske unije okrupnjavanje gospodarstava trajalo je desetljećima. U Hrvatskoj su napravljene bilance proizvodnje i potrošnje, imamo Zakon o poljoprivrednom zemljištu, Zakon o poljoprivredi, te onaj o potporama u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu. U svemu tome je dobar temelj, ali čini se da su glavni problem loši ljudi. Osim usitnjenosti sadašnjeg obiteljskog gospodarstva problem je što je mnogo staračkih domaćinstava koja nisu spremna za ozbiljnu poljoprivrednu proizvodnju.

Dio sadašnjih obiteljskih gospodarstava shvaćaju poljoprivredu kao vikendaški posao i bave se isključivo ratarenjem. U takvim gospodarstvima sigurno da nema mjesta niti racionalizaciji proizvodnje niti korištenju znanosti. Nema mjesta niti jednom restrukturiranju proizvodnje jer je svedena na tradicionalnu proizvodnju. Osim što se obiteljska gospodarstva moraju okrupnjavati neophodno je i da se udružuju. Riječ je o okupnjanju u zadruge ali interesnom udruživanju kroz unošenje svog kapitala u zajedničko gospodarstvo što će stvoriti mogućnost racionalnog korištenja svih potencijala, pa i znanosti i suvremene tehnologije.

Danas je svako od tih gospodarstava usamljeno i u proizvodnji, i na tržištu. No, proces okrupnjavanja obiteljskog gospodarstva treba ići u pravcu da se osiguraju povoljna kreditna sredstva kako bi došlo do kupovine i prodaje zemljišta i kako bi se i vlasnički interesi povezivali. Sada je situacija da zemlju mogu kupiti najlakše ratni profiteri, zelenaši, trgovci i razni drugi lovci u mutnom koji znaju lako pomnožiti broj hektara s iznosom poticaja po toj jedinici površine. Tako se i događa da najviše zemlje imaju ravnatelji bolnica, načelnici općina, saborskih zastupnika, rodbina i djeca političara. Oni, imaju novca. A koliko doista proizvode to je veliko pitanje.

Imali smo situaciju da se dijelio poticaj po stablu masline. Pa su mnogi, a među njima čak i saborski zastupnici pronalazili zapuštene masline i dobivali veliku sumu novca. A poslije ulja ni od korova. Danas je na sreću izuzetnim zalaganjem maslinara poticaj po litri predanog ulja i on je dovoljan da nadoknadi troškove prerade ulja. No, u drugim sektorima poljoprivrede još uvijek situacija takva da lovci u mutnom dođu do novca koji im ne pripada. Danas je hit uzeti poticaj za podizanje trajnih nasada, a poslije s voćkama što bude bude. Prodaju i zemljište i nasade od kojih uglavnom neće biti ništa jer je zapostavljena cjelokupna agrotehnika. A tada ih tek, ali po daleko većim cijenama kupuju istinski poljoprivrednici. U tim kontekstima treba dakle i promatrati obiteljska domaćinstva. Treba im stvarna pomoć. A da će broj domaćinstava biti sve manji, a broj hektara pod poticajima sve veći normalan je i očekivan proces.