Jedna velika nepravda bit će ispravljena odlukom Vlade o povratu 14 milijardi kuna duga umirovljenima prije 1998. Rašireno je mišljenje da je upravo ta skupina umirovljenika bila žrtva stabilizacijskog programa kojeg je tada počela provoditi vlada Nikice Valentića. Penzije su im kaskale za rastom plaćama i zato što je netko trebao financirati troškove obrane Hrvatske, a najlakše je bilo prevaliti ih preko leđa šutljivih ljudi u trećoj dobi koji, za razliku od mladih, rijetko demostriraju ulicama.

Na taj način vlada premijera Sanadera popravlja štetu koju je umirovljenicima učinila bivša HDZ-ova vlada, a koju je poslije 2000. počela ispravljati SDP-ova. Ne treba se čuditi Sanaderovoj želji da HDZ pomiri s oko 400.000 birača koji će imati neposredne koristi od povratka 14 milijardi kuna (odnosno sedam milijardi, ako umirovljenici odluče primiti dug u iduće dvije godine). Može se reći da je i Ivica Račan započeo gradnju autoceste za Dalmaciju da bi građanima vratio dug njegove generacije koja je politički napredovala nakon gušenja Hrvatskog proljeća.

Iz toga vidimo da se neke povijesne nepravde ispravljaju, ali to ovisi o snazi nezadovoljnika. Možda ni Sanaderova vlada ne bi bila tako velikodušna prema umirovljenima prije 1998., da njih nema najviše, te da Stranka umirovljenika nije koalicijski partner HDZ-a kojem stalno prijeti gubitak većine u Saboru.

No, dok se najstariji umirovljenici s razlogom vesele, već nekoliko godina događaju se nove nepravde. Učiteljica koja se nakon radnog vijeka u osnovnoj školi umirovila prije 1990., danas ima penziju od oko 1.900 kuna. Njezina mlađa kolegica, koja je odradila isti staž na istom mjestu, ovih se dana umirovila s jedva 1.100 kuna.

Zahvaljujući odluci Vlade i Stranke umirovljenika, »boljestojećoj« umirovljenici bit će u sljedeće dvije godine, ako se tako odluči, vraćen dug u iznosu od pet-šest dodatnih mjesečnih mirovina. Umirovljenica sa 1.100 kuna neće dobiti ništa, a velika je vjerojatnost da to nitko neće ni nazvati nepravdom. Razlog je jednostavan. Dug prema umirovljenima prije 1998. postoji prema tadašnjem zakonu, a u međuvremenu se zakon promijenio. Danas se visina mirovine ne obračunava na temelju deset godina kada je zaposlenik imao najvišu plaću, nego prema prosjeku plaća kroz cijeli radni vijek.

Gotovo svi umirovljenici dobivaju nedovoljno, ali se unatoč tome može reći da su najstariji dobro prošli. Mlađi umirovljenici, koje je zahvatila mirovinska reforma, prolaze daleko gore, a još teža sudbina čeka one koji danas imaju 40 ili 50 godina. Njihova primanja u starosti bit će tako mala da im za dostojan život neće biti dovoljan ni prvi mirovinski stup, niti drugi stup. Tek ako odluče sami, dok još rade, štedjeti u trećem mirovinskom stupu, imaju šanse da dostignu standard današnjih (opljačkanih) umirovljenika kojima se penzije isplaćuju iz prvog stupa, te iz državnog proračuna.

U Hrvatskoj je lakše podijeliti ono što još nije ni zarađeno, nego povećati proizvodnju i dohodak. Stoga nije čudno da je odluku o ispravljanju nepravde prema umirovljenima prije 1998. Sanaderova vlada mukotrpno donijela. Mnogi su mislili da je nikada neće ni donijeti, jer je materijalno stanje u Hrvatskoj teško, a dug se može vratiti samo prodajom dijela INA-e, najvrjednije hrvatske tvrtke. No, Vlada je odluku o tome kako će potrošiti nepostojeći novac ipak donijela lakše nego bilo koju najavljivanu reformu za napredak gospodarstva. Briga za povećanje proizvodnje, prema svemu sudeći, bit će prebačena na leđa nove generacije, ili neke nove vlade.