Na Zemlji trenutačno živi oko 6,5 milijardi ljudi. UN procjenjuje da će ta brojka do sredine stoljeća dosegnuti 9,2 milijarde. Demografi smatraju da će za dvije godine polovica svjetskoga stanovništva živjeti u gradovima, a taj će udjel vremenom rasti. Vremenom će se smanjivati apsolutni broj seoskog stanovništva. Danas na selu živi otprilike 3,3 milijarde ljudi, a 2030. godine živjet će, procjenjuje se, 3,2 milijarde.

Glavni razlog povećanja stanovništva bit će nagli porast urbanoga stanovništva u zemljama u razvoju. A glavni razlog migracija selo - grad prošlih desetljeća u takvim zemljama su siromaštvo sela i veće ekonomske mogućnosti u gradovima. Naglo povećanje broja stanovnika nije, međutim, praćeno primjerenim ekonomskim rastom. Zbog toga mnogi višemilijunski gradovi u zemljama u razvoju imaju velik udjel stanovnika koji žive u slamovima, bez osnovnih higijenskih uvjeta, zdravstvene zaštite, u potleušicama. Milenijska deklaracija UN-a iz 2000. godine zapisala je kao svoj sedmi razvojni cilj poboljšanje životnih uvjeta za najmanje 100 milijuna stanovnika slamova. No, kako se ciljevi Milenijske deklaracije zasad uglavnom ne ostvaruju, ne treba biti optimist i očekivati ostvarenje navedenoga cilja.

Glavni razlog povećanja gradskoga stanovništva do 2030. neće biti migracije selo - grad nego očekivani visoki fertilitet u gradovima. Gradsko bi stanovništvo u razdoblju od 2000. do 2030. godine trebalo rasti prema stopi od 1,8 posto godišnje ili dvostruko brže nego što će rasti ukupan broj stanovnika na planetu. U nerazvijenim dijelovima svijeta prognozira se i brži rast gradskoga stanovništva - 2,3 posto godišnje. Nerazvijeni dijelovi svijeta do 2017. godine trebali bi imati veći udjel gradskoga nego seoskog stanovništva. Svi bi kontinenti, pak, trebali imati veći udjel gradskoga negoli seoskoga stanovništva do 2030. UN procjenjuje da će dotad u gradovima Afrike živjeti ukupno 54 posto afričkoga stanovništva, a u azijskim gradovima 55 posto.

Najveće povećanje dogodit će se u gradovima koji imaju manje od milijun stanovnika. Do 2015. njihovo će stanovništvo biti brojnije za 400 milijuna ljudi, a 90 posto toga porasta odnosi se na gradove koji imaju manje od pola milijuna stanovnika. Broj gradova koji imaju više od 10 milijuna stanovnika do 2015. godine neće znatno rasti. Danas je takvih gradova 20 (15 u zemljama u razvoju), a 2015. bi ih trebalo biti 22 (16 u zemljama u razvoju).

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu demograf dr. Anđelko Akrap smatra kako manje razvijene zemlje velik prirodni priraštaj ne mogu amortizirati, a iskustva govore i da ne mogu očekivati veliku pomoć razvijenih zemalja. »U manje razvijenim zemljama doći će do socijalnih buntova. Poznato je kroz svjetsku povijest da su svi najveći prevrati izbili kad je bujao broj mladih ljudi. U Europi danas nema buntova jer je malo mladih ljudi. Razvijena društva su staračka društva i u njima su mladi najugroženiji«, smatra Akrap.

Jedan od razloga velika priraštaja u nerazvijenim zemljama (osim smanjene smrtnosti) jest taj što »njima treba mnogo radnih ruku. Čovjek koji ima samo jedno dijete teško će opstati. Ima više djece, a ona su u poljoprivrednim društvima mirovinski fondovi«. Način na koji bi se mogla smanjiti mogućnost socijalnih buntova jest zadržavanje stanovnika na selu razvojem poljoprivrede. U tim je zemljama, međutim, teško razvijati poljoprivredu jer razvijene zemlje subvencioniraju vlastitu poljoprivredu i proizvodnju hrane, pa je nerazvijenima teško biti cjenovno konkurentan.

Akrap smatra da razvijene zemlje, kako bi sebe zaštitile, moraju pomoći manje razvijenima i njima osigurati razvoj. »To je svjetski problem koji razvijene zemlje, čini se, ne shvaćaju. To mlado stanovništvo će nabujati i donijeti svoje probleme razvijenim zemljama. Egoizam razvijenih zemalja je velik, a nikada u povijesti profitna stopa nije bila viša. Problemi nerazvijenih ne mogu se riješiti otpisivanjem duga, treba inicirati razvoj.«

U Hrvatskoj je situacija suprotna. Prema procjenama demografa, do sredine 21. stoljeća broj stanovnika smanjit će se za 860.000. Drugi problem bit će poremećaj u dobnoj strukturi. Naime, trenutačno je starijih od 65 godina 15 posto, a 2050. godine bit će ih više od 30 posto. To znači da će manje ljudi u Hrvatskoj vjerojatno živjeti teže nego što se živi danas, mirovinski fondovi punit će se vrlo teško jer će potražnja biti velika, a broj radno sposobnih malen.

Smanjenje broja stanovnika i promjena dobne strukture i te kako će utjecati i na gradove (prosječna starost hrvatskoga sela već je iznad 50 godina). Prilikom popisa stanovništva 2001. godine u Hrvatskoj su postojala 123 grada, preciznije naselja koja su administrativnom odlukom proglašena gradovima. U njima je živjelo oko dvije trećine popisanih stanovnika, ali »kad se računa po strogim kriterijima, onda se vidi da u Hrvatskoj u gradovima živi 57 posto stanovnika«.

Tihomir Ponoš