Efekt-paradoks koji se očitovao u referendumskom izjašnjavanju o Europskom ustavu u Francuskoj i Nizozemskoj opet se pojavio, ovog puta u slučaju Hrvatske. Taj efekt-paradoks, kako su ga nazvali europski politolozi i analitičari, očituje se u činjenici da glasači glasuju protiv nečega zbog određenih razloga, a poslije se ti razlozi razotkriju kao predrasude, plod neinformiranosti, zabluda ili manipulacija. Tako su francuski glasači bili uvjereni da Europski ustav ograničava socijalna prava europskih građana u korist raspojasanog tržišta, dok su Englezi bili čvrsto uvjereni da taj isti ustav znači pobjedu pretjeranih socijalnih prava nad slobodom tržišta. Francuski glasači su bili uvjereni da veći dio proračuna EU ide na troškove briselske birokracije, dok ustvari samo 5 posto proračuna ide na troškove fukncioniranja administracije. Na kraju je ispalo, iako su svi požurili donositi ocjene kako su se francuski i nizozemski glasači pobunili i protiv prebrzog širenja EU na nove članice, da je svega 5 posto Francuza protiv naglog proširenja, a Nizozemaca je svega 6 posto. O snazi političkih stereotipa o EU progovorio je i Andrew Moravcsik, jedan od vodećih političkih teoretičara europskih integracija.

On ističe paradoks do kojeg dovodi snaga predrasuda: svi govore o nedemokratskoj EU, iako su mnogo nedemokratskije nacionalne vlade država-članica koje se skrivaju iza privida demokratskog legitimiteta njihovih nacionalnih parlamenata, ali odluke donose još u zatvorenijim krugovima nego što to čini EU. Tao se Moravcsik okomio na Larryja Siedentopa koji isto tako kritizira briselsku birokraciju i njenu moć kao uzrok zastoja u ratifikaciji ustava. A prava je istina, kaže Moravcsik, da po brojnosti birokracija EU iznosi svega jedan posto od francuske birokracije!

Naime, u Bruxellesu, Luxembourgu i Strasbourgu radi ukupno 27.000 zaposlenika, dok je u Francuskoj tih birokrata čak negdje oko dva i pol milijuna! Ako usporedimo Hrvatsku s njezinih 57.000 zaposlenika – birokrata, onda smo mi mnogo manje birokratska zemlja i od Francuske. A glede EU, od tih 29.000 zaposlenika, kako kaže Moravcsik, jedan od najboljih poznavatelja EU u svijetu – samo 2.500 ljudi ima ovlast donošenja odluka, a ostalo su sve prevoditelji i činovnici. Doduše, odlično plaćeni, ali ipak činovnici, regrutirani strogim kriterijima i ispitima bez ikakvih privilegija, ali europski političari uvijek nađu načina da uposle, makar na ugovor na određeno vrijeme, i nekog svog »rodijaka« ili klijenta. No to nije jedini efekt-paradoks. Sada je istraživanje Eurobarometra, specijalizirane agencije za ispitivanje javnog mnjenja unutar Europskog statističkog ureda, utvrdilo da su najveći pobornici ulaska Hrvatske u EU upravo oni, za koje u našem javnom mnjenju vlada uvjerenje da su nam najmanje skloni. Tako se za ulazak Hrvatske u EU izjasnilo čak 68 posto Šveđana, 55 posto Belgijanaca, 51 posto Nizozemaca i 48 posto Britanaca, dok je najmanja podrška ulasku Hrvatske u EU upravo u onim zemljama za koje smo držali da su nam, tradicionalno, najviše sklone. A to su Austrija i Njemačka. U Austriji je svega 45 posto ispitanika za ulazak Hrvatske u EU, a u Njemačkoj se ta brojka spušta čak na rekordno niskih 42 posto. Što je još gore, Njemačka je jedina zemlja u kojoj natpolovična većina građana ne bi htjela vidjeti Hrvatsku u članstvu EU.

Što to znači? To znači da je opet na djelu efekt-paradoks, i da je hrvatska javnost opet pala žrtvom predrasude, stereotipa da su nam Austrijanci i Njemci skloniji nego što to oni doista jesu. Dapače, nisu nam uopće skloni, ako je suditi po rezultatima Eurobarometra. Doduše, sklonije su nam njihove vlade, a što je vlada konzervativnija, to nam je i sklonija.

Tako se u Hrvatskoj opinion-makeri bliski vladi već vesele najavljenoj pobjedi Angele Merkel na izborima u Njemačkoj, iako i sadašnja vlada SPD-a podržava ulazak Hrvatske u EU. Ovaj će efekt-paradoks morati navesti našu vladu da se zamisli nad ovim podacima, a opinion-makere da promijene svoju euforičnu snishodljivost prema Njemcima i Austrijancima. I da se svi skupa, ponovno, okrenu vlastitoj domaćoj zadaći, a to je da pokažu rezultate koji se očekuju u provedbi akcijskog plana za razoktrivanje Gotovininog skloništa i njegovih podržavatelja. Posjeta premijera Sanadera Washingtonu rezultirala je i najvažnijim susretom na margini skupa svjetskih konzervativnih stranaka, a to je susret između državnog tajnika Biščevića i Richarda Prospera, glavne osobe za odnose s Haškim sudom. Hrvatska je tako, iako sa zakašnjenjem, upoznala američke saveznike s provedbom akcijskog plana za lov na Gotovinu i njegove pomagače: no propustila je zatražiti pomoć od Amerikanaca u fazi kada se taj akcijski plan tek formulirao, i kada je pomoć američkih službi mogla biti itekako od koristi. A u međuvremenu, novi ministar policije šalje svojim policajcima naivnu anketu s upitom znaju li za Gotovino skrovište. Ili mu je to netko namjestio, ili je to još jedna potvrda diletantizma i šlamperaja na najvišoj razini....