Gradovi bi trebali početi graditi i najamne stanove, koje poznaje cijela Europa, a kojima se omogućuje povoljno stanovanje mladima i onima koji ne mogu kupiti stanove", izjavila je ministrica prostornog uređenja i zaštite okoliša Marina Matulović-Dropulić. Istom prilikom ministrica je rekla da se država ne bi trebala baviti gradnjom stanova. "Država mora pomoći s poticajima, ali jedinice lokalne samouprave su te koje bi se trebale brinuti za izgradnju." Za sada je samo varaždinski gradonačelnik Ivan Čehok najavio da kreće u gradnju najamnih stanova. Nedugo nakon što je prestao biti ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo, sadašnji varaždinski župan Radimir Čačić izjavio je na jednom skupu o jugoistočnoj Europi da treba poticati gradnju najamnih stanova.

Dakle, aktualna ministrica pledira za gradnju najamnih stanova u trenutku kad objavljuje da se njezino ministarstvo neće time baviti, a Čačić je istu vrstu stanogradnje zagovarao nakon što je prestao biti ministar. S druge strane, Čehok nije čekao državno odobrenje da pokrene gradsku agenciju za gradnju POS-ovih i najamnih stanova.

Zašto ministri ove i bivše vlade nisu gradnju najamnih stanova zagovarali kao Vladin projekt? Umjesto toga država je davala poticaje za stambenu štednju i porezne olakšice za kupnju tržišnijh stanova onima koji prvi put rješavaju stambeno pitanje. Život u najamnoj stanogradnji jeftiniji je od podstanarstva, u pitanju je socijalna stanogradnja, koja je u nekim zemljama EU-a uzela prilično maha.

Tako je u skandinavskim zemljama manjina stanova u privatnom vlasništvu. Najamna stanogradnja omogućuje veću socijalnu mobilnost i učestalija je tamo gdje je manja stopa nezaposlenosti. Unutar EU-a stanovi u privatnom vlasništvu su najrašireniji u Španjolskoj, Portugalu i Italiji, dakle u zemljama koje su u prošlom stoljeću imale teže socijalne prilike nego sjever Europe i koje su manje sklone modelu socijalnih država kakve su se razvile na sjeveru.

Umjesto toga, dopuštala je da se građani uvaljuju u kredite koje će do starosti otplaćivati, a koje im banke u stranom vlasništvu daju pod nepovoljniijm uvjetima nego u matičnim državama. Ti isti krediti građana povećavaju ukupni dug države, pa ispada da su građani Hrvatske najzaduženiji od svih građana zamalja u tranziciji te da je vanjski dug Hrvatske u konkurenciji tih zemalja najveći.

A rješenje u vidu socijalne stanogradnje najamnoga tipa bilo je cijelo vrijeme prisutno! Država nije trebala kočiti tržišnu stanogradnju, ali je krajnje upitno zašto nije poticala najamnu stanogradnju pa da građani, poput onih na Zapadu, mogu odlučiti koji im model stanovanja paše. Sužavanje izbora na tržišne stanove ili nešto povoljnije POS-ove, koji isto uključuju kredite na 30 godina, ima za posljedicu ekonomsko iscrpljivanje države i građane. Teško je tvrditi da su vlastodršci namjerno radili protiv države i građana, ali rezultat je podjednako loš, kao i odluka da se gotovo cjelokupni bankarski sustav prepusti strancima koji će nabijati lihvarske kamate.

Takav oblik kreditnog zaduživanja ima svoje političke, pa čak i geopolitičke posljedice. Pregovaračke pozicije visokozadužene zemlje nisu sjajne. U posljednjih pet godina MMF i Svjetska banka poznaju pojam "visokozaduženih siromašnih zemalja" koje su kandidati da im se oproste dugovi, ali to se često događa pod ucjenama da iste zemlje stranim koncesionarima prepuste svoje prirodne resurse. Tako je već učinjeno u mnogim afričkim državama kojima su nedavno otpisani dugovi. Ako doživimo njihovu sudbinu, to će ostati zapamćeno kao primjer kako su, radi želje za boljim standardom, kreditima zaluđeni građani, uz pomoć svojih političara, poslali u bankrot vlastitu državu.