Vjesnik: 18. 08. 2005.

Beskrajni kaos

Zaglibivši u Iraku, Amerikanci će još dugo imati posla s ekstremistima posebne vrste koji doslovce osjećaju radost zbog zla koje čine drugima. Umjesto da dijele nečiju bol, oni u njoj uživaju. Irak bez samilosti ne može funkcionirati pa makar tamo bilo utaboreno i pola milijuna američkih vojnika. Zemlja u kojoj ni djeca nisu pošteđena zla nema baš blistavu budućnost

FRAN VIŠNAR

Policajac, i sam okrvavljen, istrčao je iz svog službenog vozila, koje se dimilo kao kad se zapale mokra drva, i vikao iz svega glasa: »Prolaz! Napravite prolaz!«. U rukama je nosio curicu čiji su udovi doslovce visjeli na nitima spržene kože. Stigao je do bolničkih vrata i u trenutku kada je pružao nesretno dijete bolničarima, koji su očekivali teško ranjene s mjesta atentata nekoliko blokova dalje, u njih se punom brzinom zaletjela luksuzna limuzina. Detonacija je pokosila sve ljude na udaljenosti od pedesetak metara, a popadali su i oni koji su stajali ili nailazili stotinjak metara dalje. Gume skupog automobila odletjele su visoko u zrak.

Kada ispred neke javne ustanove u Bagdadu (policijske postaje, škole, autobusnog stajališta) jedna za drugom eksplodiraju auto-bombe velike snage, a onda se to isto ponovi pred bolnicom u koju hitna pomoć dovozi ranjenike (uključujući i djecu), može se zaključiti da oni koji postavljaju bombe nemaju ni mrvicu sućuti.

Šrapneli, čavli, vijci i metalni otpaci stavljeni u eksploziv bombe kakvu voli konstruirati Al Qaida imaju za cilj da patnja pogođenih ljudi bude što veća.

Kada se takve krhotine, brzinom zvuka, rasprše prostorom, gotovo nitko tko se tu zatekne ne može proći bez ozljeda. Primjerice, ulični prodavač voća i povrća koji misli da će nešto zaraditi ako postavi štand tamo gdje se ljudi najviše okupljaju, nema šanse ostati neokrznut: kiša sitnih metalnih projektila prorešetat će mu u sekundi sve krumpire, rajčice, krastavce i naranče. Ako bude imao sreće, možda će sačuvati oči i proći bez amputacije noge ili ruke koju je zahvatila eksplozivna baraža.

Školska djeca, koja su često kolateralna šteta i u američkim protuterorističkim operacijama, od terorista ne mogu očekivati bilo kakvu milost i selektivnost, osobito ako od američkih vojnika uzimaju čokolade, bombone, žvakaće gume i limenke coca-cole. Tu su Amerikanci široke ruke jer se pridržavaju »programa osvajanja srca i duše domaćih ljudi«.

Irak se, nažalost, pretvorio u kaos kojem nema kraja i sasvim podsjeća na anarhično razdoblje postsovjetskog Afganistana s početka devedesetih godina prošlog stoljeća kada je bjesnio nemilosrdni rat »svih protiv svakoga«. Kriza u Iraku još je dublja pa zato nije ni čudno da proces donošenja novog ustava i te kako šepa.

Eliminiravši talibane u Afganistanu, američka vladajuća administracija učinila je medvjeđu uslugu upravo u Iraku. On je, umjesto Afganistana, postao glavno okupljalište terorista iz Al Qaidine mreže. Većinu terorističkih poligona u Afganistanu Amerikanci su pronašli i razorili još krajem 2001. godine.

No, time nisu isušili terorističku močvaru. Ona se pojavila na drugom, za Al Qaidu mnogo poželjnijemu mjestu: u velikim urbanim središtima diljem Iraka i, ono najvažnije, u blizini glavnih iračkih naftnih instalacija koje mogu ugroziti kada god zažele. U prenapučenom Bagdadu teroristi stvaraju organizacijske strukture koje Amerikanci vjerojatno nikad neće otkriti.

Al Qaidine iračke ćelije imaju vlastita pravila i moralnu normu. Oni koji su beskrupulozni uništavači drugih imaju u vlastitu krugu osobine i te kako povezane sa suosjećanjem. U svakoj mini-mreži dominira privrženost, međusobno pomaganje i emocionalne veze kakve postoje samo u ratu. Ozlijeđeni pripadnici ćelije zbrinjavaju se, liječe i sklanjaju na sigurno. Sposobnost zamjene mjesta s drugim glavna je snaga tog podzemnog terorističkog svijeta. Tko padne, mijenja ga najhrabriji i najodlučniji do njega: ili kao novi vođa ćelije ili kao vozač cisterne za vodu prepravljene u mega-bombu (eksploziv pomiješan s benzinom).

Oni koji nikoga ne štede povezani su normama i neformalnim pravilima skupine: imaju nevjerojatno jak osjećaj davanja, razmjene i osvete. Tko unutar ćelije krši ta Al Qaidina pravila reciprociteta, mora očekivati kaznu (smrtnu, dakako). Međusobno slaganje, izbjegavanje unutarnjih sukoba, briga za tu mini-zajednicu i stalno održavanje dobrih odnosa omogućava terorističkoj skupini da razgovorima prilagodi, odnosno približi suprotne interese (što prvo treba napasti, koji je cilj prioritet), pri čemu su »prijateljske tučnjave« zabranjene.

Na taktičkom planu Al Qaidine ćelije u Iraku vrlo su autonomne. One ne moraju tražiti suglasnost glavnog Al Qaidina operativnog stožera, nego u akcije kreću kada god se ukaže povoljna prilika. To znači da je svaki član te opake družine neprekidno spreman za odlazak u smrt pod uvjetom da za sobom povuče i što veći broj »neprijatelja«.

Zaglibivši u Iraku, Amerikanci će još dugo imati posla s ekstremistima posebne vrste koji doslovce osjećaju radost zbog zla koje čine drugima. Umjesto da dijele nečiju bol, oni u njoj uživaju. Irak bez samilosti ne može funkcionirati pa makar tamo bilo i pola milijuna američkih vojnika. Zemlja u kojoj ni djeca nisu pošteđena zla nema baš blistavu budućnost.

Istodobno, američka vanjska politika je zapravo mješavina altruizma i egoizma (stalno mahanje »mrkvom i batinom«).

Iračanima Amerikanci od početka šalju u suštini sebičnu poruku: »Ako je naš stol pun hrane, a vi nam izgladnjeli kucate na prozor, možemo vas pozvati sebi i naći zadovoljstvo u vašem sretnom licu. Ali, ako ne budete dobri, možemo i sve zadržati za sebe i naći zadovoljstvo u svom punom želucu«.