Hoćemo crep, a ne crijep", pisalo je na jednom od prosvjednih transparenata radnika poduzeća "Toza Marković" iz Kikinde, koji su se protivili ulasku hrvatske Nexe grupe u vlasništvo te tvornice crjepova i keramičkih pločica.

Naravno, prosvjedi su bili organizirani u režiji srpskih tajkuna koji na nacionalističkom patosu, kao u Hrvatskoj (sjetimo se samo prosvjeda protiv Termi Čatež u vezi sa Sunčanim Hvarom), nastoje spriječiti ulazak hrvatskih poduzetnika na srpsko tržište.

No, unatoč prosvjedima i "lošoj investicijskoj klimi", Nexe grupa, odnosno tvrtka Našicecement, ipak je postala većinski vlasnik "Toze Markovića" koji je s 40 posto tržišnog udjela najveći proizvođač crijepa u regiji i keramičkih pločica u Srbiji i Crnoj Gori. Osim toga, Nexe grupa je i vlasnik srpske Tvornice opeke Stražilovo, Tvornice crijepa i keramičkih pločica "Polet" iz Novog Bečeja i Tvornice vapna "Jelen Do" iz Jelen Dola. Nadalje, Našicecement žele postati i vlasnici što većeg udjela crnogorskog Agrokombinata "13. juli", koji proizvodi i poznato vino "vranac", kao i vlasnici betonare u mađarskom Pečuhu.

Nadalje, hrvatska Školska knjiga je kupila beogradsko nakladničko poduzeće BIGZ, nekada vrlo popularnu izdavačku kuću u bivšoj SFRJ. Zagrebačke tvrtke M-profil, THOP i Damek u Srbiji su kupile tekstilnu tvrtku Inteks iz Mladenovca, Erdevik (proizvodnja žita i drugih usjeva) iz Erdevika, te Vatrosprem (trgovina na veliko i malo) iz Beograda. Prema podacima srpske Agencije za privatizaciju, hrvatske tvrtke u ukupnoj privatizaciji Srbije sudjeluju s udjelom od 2,3 posto, a mnogo toga govori u prilog tome da će se ta brojka i dalje povećavati.

No, i poduzetnici i analitičari tvrde kako će se hrvatska ulaganja u tvrtke "istočno od raja" tek pojačati i da će to tržište postati sve važnije hrvatskom gospodarstvu.

Što se tiče Slovenije, opet smo u situaciji da se sa sjevernim susjedima ne možemo dogovoriti ni oko matematike. Naime, prema službenim hrvatskim podacima od 1990. do 2004. Slovenci su u Hrvatsku uložili 372,4 milijuna američkih dolara, dok je Hrvatska u Sloveniju uložila 70,3 milijuna dolara. Slovenska službena statistika govori pak kako su Slovenci u Hrvatsku u tom periodu uložili 1,81 milijardu eura, a Hrvati u Sloveniju 677,3 milijuna eura. Prema tim podacima, u Hrvatskoj ima 150 tvrtki sa slovenskim kapitalom, dok je u Sloveniji 80 tvrtki koje imaju i hrvatske tvrtke u vlasničkoj strukturi.

Najnoviji dokaz da u Srbiji ne gledaju baš blagonaklono na činjenicu da hrvatska poduzeća kupuju velike srpske tvrtke, ovaj put je došao od Milka Štimca, predsjednika Komisije za vrijednosne papire. On je ustvrdio da je u slučaju kupnje dionica Dijamanta iz Zrenjanina od strane Agrokora "prikrivena kupoprodaja dionica, kojom se zaobilazi i narušava tržište kapitala". Prema pisanju Jutarnjeg lista, Štimac je kazao kako ne tvrdi da je preuzimanje Dijamanta protuzakonito, ali je, po njemu, sporno to što se kupnja dionica nije odvijala ni ponudom za preuzimanje ni kupnjom na Beogradskoj burzi. Zbog toga će komisija "provjeriti način na koji je Agrokor došao do 60 posto dionica Dijamanta".

U Agrokoru su nam, pak, rekli kako su oni do 60 posto dionica Dijamanta došli na sasvim zakonit način i da u tome nema ništa sporno. Naime, Agrokor je dio dionica kupio od malih dioničara, dok kontrolira dionice tvrtki koje su vlasnici Dijamanta (Investicijskog fonda za Jugoistočnu Europu i firme Sadra). Međutim, očito je kako se "zalet" hrvatskih tvrtki na srpsko tržište u Srbiji doživljava kao velika "nelagoda" i da će na različite načine pokušati usporiti, kad već ne mogu onemogućiti taj proces.