Vjesnik: 12. 09. 2005.

Počela borba za Račanov stolac

ZAGREB - Kako se bliži polovica mandata Sanaderove vlade, koja bi mogla biti okrunjena i velikim trijumfom - početkom pregovora s Europskom unijom, Ivica Račan najavio je novu kandidaturu za premijera. Gotovo istodobno kada je i Željka Antunović najavila spremnost za preuzimanje predsjedničkog mjesta u SDP-u. Je li riječ o koincidenciji ili je to najava potresa koji će sljedećih dana i mjeseci otvoriti borbu za liderska mjesta u najjačoj oporbenoj stranci, teško je zasad odgovoriti.

U svakom slučaju, Račan, koji je nakon debakla koalicijske vlade prvo izjavljivao da više nikad neće biti premijer pa su ga unutar vlastite stranke »nagovorili« na novi juriš na Banske dvore, sada izlazi s platformom u kojoj nema ništa novog ni obećavajućeg. Sve se više čini da će, umjesto borbe za premijersko mjesto, spašavati svoje predsjedničko mjesto u stranci, jer su i otpori u SDP-u prema njemu sve jači i otvoreniji.

Račanova »premijerska« platforma je iznenađujuća samo po tome što dolazi od političara koji je bio bivši premijer i koji je za vrijeme svog mandata radio gotovo sve drukčije od onoga što sada predlaže kao »spasonosnu formulu« za Hrvatsku. Najava poreza na imovinu, koji bi trebao biti udar na bogataše, jest novost, ali zakašnjela. Naime, upravo je on za vrijeme svog mandata uskratio radnicima mnoga elementarna prava, donoseći Zakon o radu koji je bio sve prije nego povoljan za radnike. Račan očito zamišlja da će se porezom za bogate više približiti ideji socijaldemokracije, koja je na izdahu i u Europi. Međutim, zaboravlja da u politici postoji i pamćenje, pa će hrvatski radnici koji su ostali bez posla u Račanovo vrijeme dobro pamtiti tu vrstu socijaldemokracije, koja je upravo tolerirala bogataše, a krizu prebacila na »obične« ljude.

I kada je riječ o najavama snažnoga gospodarskog rasta nema u novoj Račanovoj platformi, osim nuđenja Ljube Jurčića za mađioničara, ništa novog i argumentiranog. Treba podsjetiti da od obećanog visokog rasta za vrijeme mandata koalicijske Račanove vlade nije bilo ništa. Račan najavljuje i borbu za smanjenje birokracije koja je baš u njegovo vrijeme porasla, reformu zdravstva, koje je palo na najniže grane za vrijeme koalicije, pravosuđa, koje nije imalo u to vrijeme snage i hrabrosti uhvatiti se s niti jednim pravim problemom.

Račan u vanjskoj politici najavljuje »sređivanje« odnosa sa Slovenijom, zaboravljajući činjenicu da je pogreškom njegove administracije i došlo do najvećih problema. Nepotrebno i nesretno parafiranje sporazuma Drnovšek-Račan, stalni je argument Slovencima da im je hrvatska strana »obećala« rješenje. Tek nakon vještog diplomatskog manevriranja sadašnje administracije, kada je sadašnji premijer mjesecima manevrirao došlo se do jedino mogućeg - sve izvjesnije međunarodne arbitraže.

Račan kaže da mu EU neće biti prioritet, što možda i ne iznenađuje. Naime, upravo je on propustio Hrvatsku uvesti u Uniju još za svog mandata. U prvo vrijeme poduzeo je reforme koje su okrenule hrvatski brod prema Bruxellesu, ali nije imao snage i političke hrabrosti povući poteze koji bi Hrvatsku uveli u Uniju.

Najava da će SDP samostalno na izborima dobiti 33 posto glasova, samo su dio predizbornog folklora. Naime, sva obećanja o boljem životu koje daju oni koji to nisu realizirali kada su imali priliku - za vrijeme svog mandata - ostat će samo retorika iz predizborne kampanje. Ili možda platforma za buduću bitku oko predsjednika SDP-a, u kojoj su šanse između sve istrošenijeg Račana i daleko inventivnije Željke Antunović za bivšeg premijera sve manje.

Jurica Körbler