Vjesnik: 27. 09. 2005.

Čačić bez partnera

Čačić je trenutačno politički lider bez partnera. Želi stvoriti »snažnu vladu«, oslonjen na manje stranke i slabije partnere, ali to posve nalikuje na račun bez krčmara. Od ostvarenja svoje premijerske ambicije sve je udaljeniji, jer više ne može ni spekulirati s ozbiljnijom stranačkom potporom svom projektu

DUBRAVKO GRAKALIĆ

Radimir Čačić, prvak HNS-a i varaždinski župan, ne odustaje od zamisli da postane hrvatski premijer. Nakon što je početkom ljeta objavio kandidaturu za šefa Banskih dvora, Čačić uporno animira javnost za »svoju stvar«. I zasad mu uopće ne smeta što su slične poteze napravili i pravaši i socijaldemokrati sastavivši vlastite vlade u sjeni i proglasivši svoje »premijere«, »ministre« i »projekte«.

Na sceni sada imamo čak tri, doduše potpuno nerazrađene, oporbene platforme za osvajanje i obnašanje vlasti, koje pokazuju da za posao u Banskim dvorima ima dosta raznorodnih kandidata.

U svakom slučaju, ta opozicijska želja za vlašću može samo veseliti. Jer, nakon godina jalovog sjedenja u sabornici i ubiranja velike državne plaće, opozicijski su lideri ipak odlučili stvoriti privid kako nešto rade, pa makar i u sjeni.

Naravno, njihove su vlade u sjeni mrtvo slovo na papiru dok ne izađu s konkretnim prijedlozima i potezima, ali demokratska je igra bolja s njima nego bez njih. Napokon, svaka vlada bolje radi kad ima formuliranu opoziciju.

Posebnu ulogu u recentnom oživljavanju političke scene ima, očito je, Radimir Čačić. Ne samo zato što se prvi kandidirao i ne stoga jer je njegova pozicija toliko nezahvalna da mu se već sada može predvidjeti neuspjeh. Čačić je zanimljiv jer je osmislio u nas neviđeni eksperiment, s malim šansama za uspjeh, koji bi ga trebao dovesti u premijerski stolac.

Čačić, naime, pokušava postati premijer iako uz njega stoji samo HNS, stranka koja je četvrta po rejtingu i koja dobiva manje od 10 posto glasova.

Da bi namaknuo razliku u glasovima, Čačić pokušava stvoriti veliku koaliciju manjih i malih stranaka, koje dobivaju još manje povjerenja glasača nego njegov HNS. Na taj bi dosta čudotvoran način Čačić dospio u poziciju da ga predsjednik Republike imenuje mandatarom iako se na tu dužnost, kako znamo, imenuje onaj kandidat čija stranka ima najviše stolaca na Markovu trgu.

Čačić već sada stvara privid o svojoj političkoj moći i liderskoj ulozi iako je on, jamačno, sasvim pogrešan. Pogreška je u tome što Čačić trenutačno nema nijednu stranku uz HNS u svojoj »premijerskoj koaliciji« te što su čelnici najvažnijih potencijalnih koalicijskih stranaka izjavili da ih potpora njegovoj ambiciji uopće ne zanima.

Preciznije, s Čačićem ne žele predizborno koalirati HSLS i HSS, a naravno ni SDP. HSP je sam odbacio kao možebitne partnere, dok manje, regionalne stranke s kojima bi možda mogao koalirati ne donose znatniji broj glasova.

HSLS je trenutačno u za tu stranku plodonosnoj koaliciji s HDZ-om na nacionalnoj razini. Nakon ujedinjenja s LS-om i stvaranja hrvatsko-socijalno-liberalnog saveza, bit će im nužan samostalni izborni test.

Budućnost HSS-a teško je predvidjeti prije izbora novog ili potvrđivanja starog predsjednika i vodstva stranke. Za njih je značajno što su, nakon lokalnih izbora, u svađi sa SDP-om.

IDS, poznato je, dobro surađuje s HDZ-ovom vladom, dok Istrom i Pulom vlada uz pomoć partnera iz SDP-a.

SDP zasad naglašava da će sam na izbore, a poslije toga će vidjeti s kime će surađivati. To može biti HNS, iako odnosi u Zagrebu, gdje su narodnjaci najjača opozicija Milanu Bandiću, ruše međustranačke odnose.

Čačićev recentni snažni napad na HSP samo potvrđuje da ne vidi svoju političku budućnost u suradnji s tom strankom.

Iako u politici ništa nije nemoguće, teško je u ovom trenutku predvidjeti stranačku koaliciju koja bi Čačića dovela na vlast. Komplicirani unutarstranački odnosi koji opterećuju sve važnije opozicijske stranke iziskuju snažnije promoviranje svake od njih, a ne njihovo »utapanje« u veći koalicijski blok.

Naravno, to vrijedi za etablirane stranke poput HSS-a i HSLS-a, dok bi politički patuljci, poput desnoga Hrvatskog bloka ili lijeve Akcije socijaldemokrata, svakako profitirali kad bi netko ozbiljan s njima želio koalirati.

Povijest hrvatskog višestranačja podsjeća nas kako je HNS - dok je bio na margini glavnih političkih zbivanja - također koalirao da bi ostvario željeni uspjeh. Porečka skupina, koju su 1995. utemeljili Vlado Gotovac u ime HSLS-a, Ivan Jakovčić u ime IDS-a, Zlatko Tomčić iz HSS-a i sam Radimir Čačić, tadašnji predsjednik HNS-a, bila je prva važna koalicija sklopljena u nas. Naravno, tada je politička scena bila posve drukčija, sa samo jednom jakom strankom i bez glasnije opozicije.

U siječnju 2000. na izbore je izašla ponešto izmijenjena Porečka skupina, jer je HSLS sklopio predizborni pakt sa SDP-om, no i tada je Čačić bio njezin glavni zagovornik.

Te su koalicije ostvarile znatan uspjeh i donijele svim partnerima sudjelovanje u vlasti koje inače ne bi imali. Sadašnji rejting istih stranaka pokazuje da ne stoje sjajno s potporom birača, ali očito je da i ne žele koalirati s Čačićem, »premijerom u sjeni«.

Jasno je da su Čačićeve političke mogućnosti vrlo ograničene. To potvrđuje i sama Vesna Pusić, koja je u intervjuu Vjesniku rekla da su spremni na postizbornu suradnju sa SDP-om, bez obzira na to što žele uzeti Račanovo »premijersko mjesto«.

Čačić je trenutačno politički lider bez partnera. Želi stvoriti »snažnu vladu« oslonjen na manje stranke i slabije partnere, ali to posve nalikuje na račun bez krčmara. Od ostvarenja svoje premijerske ambicije sve je udaljeniji, jer više ne može ni spekulirati s ozbiljnijom stranačkom potporom svom projektu.