Hrvatska je napokon dočekala početak pregovora s Europskom unijom o punopravnom članstvu. Dramaturgija luxembourgškog raspleta primjerena je dalekosežnosti značaja odluke europskih ministara za hrvatske demokratske perspektive. Moglo bi se kazati da je scenarij završnice bio prikladno dramatičan i neizvjestan do posljednje minute. Ne bez razloga, neki će, iako pomalo euforično, ovaj (povijesni) događaj za pamćenje usporediti s priznanjem Hrvatske. Kao što je tada dobivanjem međunarodnog legitimiteta tek započet proces mukotrpne izgradnje hrvatske države i njezinih institucija, i to u iznimno teškim ratnim okolnostima, tako i sada, post festum Luxembourga, tek slijedi dokazivanje pregovaračke sposobnosti i zrelosti establishmenta u očuvanju nacionalnih interesa koji neće biti žrtvovani za račun dostizanja kakvog novog sudbinskog datuma, konačnog priključenja EU-u. To, međutim, ne umanjuje dobitak, ali povećava odgovornost pozicije i opozicije u kvalitetnom dovršetku redizajniranja svih segmenata nacionalnog života, razvrstanih u 35 poglavlja, u duhu europskih standarda.

Osim ključne činjenice formalnog otvaranja pregovaračkog procesa, utorak 4. listopada 2005.g. u Luxembourgu, Hrvatskoj je donio i završetak tzv.talačke krize. Hrvatska više nije ucijenjena svojim odbjeglim generalom niti je talac njegova opstruiranja Haaškog tribunala. Gotovina je prestao biti conditio sine qua non hrvatskog eurointegriranja, što automatizmom relativizira, ali i racionalizira, odnos Hrvata prema ovom dojučer mitskom, otegotnom pitanju. Očevidno je to prepoznao i Luka Mišetić, generalov američki odvjetnik koji je izabrao baš ovaj tajming očekivanja odluke o početku pregovora za deklariranje spremnosti najtraženijeg hrvatskog bjegunca, da smjesta prihvati suđenje ako se ono stavi pod jurisdikciju hrvatskog pravosuđa.

Naravno, radikalni zaokret u stajalištu dosad tvrdokorne glavne tužiteljice Carle del Ponte, koja je u samo dva dana prešla put od neizmjernog razočarenja do ocjene o potpunoj suradnji Hrvatske s Haagom, premda se Gotovina ni naciji ni Tribunalu nije ukazao, ne znači da je Sanaderov tim oslobođen obveze lociranja, uhićenja i izručenja optuženika. Pregovori se, naime, uvijek mogu suspendirati ako se zaključi da Vlada na odgovarajući način ne surađuje s Haaškim sudom. Ako je "akcijski plan" Ive Sanadera bio ključ za otvaranje EU porte, njegovo eventualno marginaliziranje u sljedećem razdoblju jednako bi moglo rezultirati i naprasnim zaključavanjem tih vrata na duži rok, zbog nevjerodostojnosti i neozbiljnosti ovdašnje nomenklature. Stoga je teško vjerovati da bi Sanader, koji ponajbolje zna koliko je napora investirao u redefiniranje Carlinog "zabrana Gotovinom", dopustio takav "luksuz" svomu timu. Ergo, nove okolnosti, ma koliko bile produkt unutarnjih EU-odnosa i vezane Turska-Hrvatska trgovine, odnosno britansko-austrijskoga diplomatskog doigravanja, značajno mijenjaju ukupan politički ambijent kod nas. Makar u ovoj fazi. General Gotovina prestaje biti prvorazredno nacionalno pitanje, država se okreće krupnim gospodarskim, političkim, pravosudnim i inim temama prilagodbe, što objektivno zasjenjuju i figuru i metaforiku bjegunca dominantno prepuštenog operativcima zaduženim za njegovo uhićenje. Razlozi nacionalne frustriranosti "ucjenjivačkim" lovom na domovinskog "heroja a ne zločinca", bez kojega dojučer de facto nije bilo ni spomena početka pregovora s EU-om, nestaju, što Gotovininu karizmu slabi, a legionara čini ranjivijim no ikad i utoliko spremnijim stati pred sud, danas domaći, sutra možda i haaški...

S druge strane, euroskeptici i eurofobi ostali su bez još jednog faktora zastrašivanja naroda navodnom EU percepcijom hrvatske budućnosti. S početkom pregovora postalo je razvidno da Zapadni Balkan nije hrvatska politička adresa na koju smo deložirani voljom međunarodnog komplota i povijesnog usuda što su nam ga odredili svjetski silnici. Hrvatska je krenula svojim europskim putem s kojega može skrenuti samo nerazboritošću domaćih političkih elita tradicionalno sklonih svaki dobitak pretvoriti u gubitak zarad jeftinih politikantskih nadmudrivanja zaslužnih i "zaslužnijih".

Nema dvojbe da je Sanader dobio bitku za koju mu je dobrim dijelom teren pripremila Račanova koalicija. Oba su za to imala nacionalni konsenzus. Koji bi trebao potrajati makar do punopravnog članstva u EU. Ali, što bi rekla Vesna Pusić, okanimo se navike da loše vijesti primamo dobro, a dobre loše...