Strategiju razvoja Hrvatske ne možemo donijeti već petnaest godina, pa nećemo ni u ovih petnaest dana koliko je ostalo do stvarnog početka pregovora. No ako nemamo strategiju razvoja znači da nemamo jasne razvojne ciljeve. A bez jasnih ciljeva razvoja nema ni nacionalnog jedinstva oko njihova ostvarenja? Kako bez takva jedinstva plodno okupiti znanstvenu, duhovnu i moralnu elitu? Bez jasne strategije, neophodna jedinstva i najboljih igrača, što uopće očekivati od najzahtjevnijih pregovora u cijeloj hrvatskoj povijesti? Svemu ovome treba nadodati da Sanaderova Vlada ima vrlo tanku parlamentarnu većinu, po svim ispitivanjima javnoga mnijenja nisku podršku birača, te izbore na pola pregovaračkog procesa.

Ne bi li barem, kao što predlaže Račan, pregovaračku poziciju Hrvatske prema europskoj dvadesetpetorici trebali ojačati parlamentarnim izborima koji bi Vladi dali novi autoritet i dovoljno vremena da započete pregovore i završi? No novi izbori su izlišni jer ne bi donijeli ni bolju strategiju, ni više političkog jedinstva, ni, što je najvažnije, veći broj kompetentnih u našu politiku. Kako da i bude drukčije dok Hrvatsku kroz promjene vode one političke stranke čiji je glavni zadatak da mijenjaju same sebe…

Jasno, na čelu takvih stranaka ne mogu biti povijesne osobe nego pojedinci proizišli iz stranačkog aparata. Da bi išta značajno napravili, da bi postali 'povijesne osobe', i Račan i Sanader svoje glave poteze morali su vući protiv NAJBOLJEG dijela dotadašnjeg vlastita članstva. Njihova ovisnost od stranačkih aparata zbog toga raste, a za uzvrat, stranačka rukovodstva i vlade postaju sve lošije… Svi ti razlozi ne čine izlišnim samo nove izbore: nije očekivati ni neku ozbiljnija rekonstrukciju Vlade.

No te su okolnosti, naoko paradoksalno, idealan trenutak za početak pregovora s Unijom. Prijetnja domaćim izborima koja visi nad HDZ-om učinit će ga socijalno senzibilnijim, a u obrani nacionalnih interesa odlučnijim. Norme i rokovi EU silit će na bezobzirnu korake u uspostavi pravne države. Ne zna se hoće li Sanaderu od veće koristi biti podrška ili kritika oporbe. Što se 'kadrova' tiče, stranački kriteriji past će na najnižu moguću cijenu. A što se pregovaračkih argumenata tiče vlasti će pomoći ne samo oporba već i mediji koji će iz akademskog drijemeža izvući sve koji imaju što reći. A strategija pregovaranja ne ovisi o strategiji našeg razvoja jer nju će nam ionako donijeti tek pregovori.