Vjesnik: 14. 10. 2005.

Vukovarska petorica

Šljivančanin, Mrkšić i Radić terenski su oficiri JNA kojima je upravo počelo suđenje u Haagu zbog zločina na Ovčari. Međutim, netko će ipak trebati odgovoriti na pitanja vezana uz amnestiju njihovih nadređenih iz vrha JNA na čelu s Kadijevićem i Adžićem, koji su kontrolirali uništenje Vukovara što je, nakon Srebrenice, najteži zločin u Europi nakon 1945. godine

MARKO BARIŠIĆ

Na Haaškom sudu je, napokon, 14 godina nakon počinjenja zločina i 10 od podizanja optužnice, počelo suđenje vukovarskoj trojici, terenskim oficirima bivše JNA optuženima za zločin nad vukovarskim ranjenicima i civilima na Ovčari. U nekim drugim okolnostima, žrtve tog zločina i veći dio hrvatske javnosti kojoj je vukovarska tragedija postala dijelom nacionalnog identiteta trebali bi biti zadovoljni početkom tog suđenja.

Televizijske snimke egzodusa starih i nemoćnih Vukovaraca s vrećicama i torbama u ruci, kako polako hodaju blatnjavim putem dok u pozadini prijeteći stoje tenkovske cijevi bivše JNA a oko njih vojske i paravojske sa šljemovima i četničkim šubarama, i danas izazivaju jednako jake emocije kao i onda kada se to događalo.

Protok vremena, međutim, učvrstio je jedan, možda i veći, dio ne samo hrvatske nego i međunarodne javnosti, u uvjerenju da postoje određene snage koje su velikosrpski zločin nad Vukovarom i njegovim stanovnicima htjeli umanjiti ili čak zataškati.

Nećemo se sada prisjećati onih, inače uglednih svjetskih agencija, koje su nakon okupacije tog hrvatskog grada odašiljale lažna izvješća o navodnim, kako su ih nazivale, ustaškim zločinima nad djecom, čemu su u prilog navodili i navodna masovna grobišta, htijući na taj način opravdati uništenje tog hrvatskog grada. Nećemo, također, spominjati imena nekih kasnijih visokopozicioniranih djelatnika samog Haaškog suda koji su početkom 1992. tvrdili da su zapravo »srpski zločini u Vukovaru hrvatska propaganda«. I jedne i druge demantirale su, nažalost, masovne grobnice i popisi s tisućama nestalih.

Međutim, već prvog dana suđenja upala nam je u oči jedna nelogičnost. Tužitelj je, naime, citirajući navodni dokument šefa tadašnje vojne oblasti koja je napadala Vukovar Živote Panića, kazao optuženima da im se sudi jer nisu poštovali njegovu zapovijed da se ne smiju činiti zločini. Taj »papir« na samom suđenju zvuči doduše kao optužba protiv Šljivančanina i drugih, ali još više zapravo kao opravdanje vrha JNA koji je, eto, navodno, htio spriječiti zločine, ali ih njihovi niži oficiri u tome nisu poslušali.

Međutim, ako je tako, zašto su onda upravo Panić, Adžić i Kadijević iako su znali (potonji je u Mrkšićevom stožeru imao i svog čovjeka za vezu Nebojšu Pavkovića), što se dogodilo na Ovčari, odlikovali Šljivančanina, Mrkšića i Radića zbog »oslobođenja« Vukovara?

Ako je vrh bivše JNA bio protiv tog i drugih zločina, kako to sada posredno proizlazi, zašto nije pokrenuo postupak protiv njih ako, navodno, nisu provodili zapovijedi tog vrha? Ta neizbježna pitanja, međutim, dospijevaju u drugi kontekst kada se haaška optužnica za Ovčaru usporedi s nekim drugim optužnicama tog suda.

Tako je, primjerice, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko optužen po zapovjednoj odgovornosti za Medački džep, dok se ta ista odgovornost ni u jednom slučaju nije primijenila na vrh bivše JNA. Pa čak ni za zločin nad Vukovarom i njegovim stanovnicima, što je bio, nakon Srebrenice, najteži zločin u Europi nakon 1945. godine.

Da se u vezi s tim štošta čudno događalo potvrđuje i prijedlog haaškog tužiteljstva da se proces Šljivančaninu, Mrkšiću i Radiću, umjesto u Haagu, održi u Hrvatskoj ili Srbiji. Da se to dogodilo, u haaškoj kronologiji ne bi bilo ozbiljnog suđenja za strahote vukovarskog zločina. Tek je na poticaj dijela hrvatskog tiska i određenih američkih udruga, koji su se iščuđavali takvom prijedlogu, to suđenje ipak ostalo u Haagu. Međutim, tu nije kraj nelogičnostima.

Jedna od najvećih je podizanje optužnice samo za Ovčaru. Za tromjesečno bestijalno granatiranje grada koji je na kraju porušen nikome se ne sudi. Nikome se također ne sudi ni za bezobzirne likvidacije stotina ljudi u samom Vukovaru i okolici. Protjerivanje nesrpskog stanovništva iz grada nakon okupacije, što je klasičan oblik etničkog čišćenja, također nije predmet haaške optužnice (dok je odlazak dijela srpskog stanovništva tijekom »Oluje« prije dodira s hrvatskim snagama, prema nekima, ne samo etničko čišćenje nego i udruženi zločinački pothvat).

Suđenje vukovarskoj trojici stoga je možda trebalo pretvoriti u suđenje vukovarskoj petorici: Kadijeviću, Adžiću, Paniću (koji je u međuvremenu preminuo) Stevanoviću i Jurjeviću. Nije logično da, kad je riječ o Hrvatskoj vojsci, odgovornost ide do načelnika Glavnog stožera, a kod bivše JNA završava na zapovjedniku gardijske mehanizirane brigade.

Primjenom takvih različitih kriterija ne daje se ni prilog pomirbi koju je Hrvatskoj kao glavni zadatak dala i Europska unija. Pomirba, naime, Francuza i Nijemaca, što nam se često nudi kao primjer, događala se postupno na temelju osude nacizma, a u našem se slučaju do tog istog plemenitog cilja pokušava doći putem - podijeljene krivnje.