Hrvatska zauzima 70. mjesto u svijetu po percepciji korupcije, tvrdi Transparency International na temelju istraživanja nekoliko međunarodnih agencija, i u posljednjih nekoliko godina tone polako, ali sigurno. Vlada, dakako, stvari gleda posve drukčije, pa je tako premijer uvjeren da Hrvatska napreduje u borbi protiv korupcije, a ministrica pravosuđa smatra kako istraživanje nije uzelo u obzir činjenicu da su se »pokrenule stvari u pravosuđu«.

Oni alergični na vlast zlobno primjećuju da su od Hrvatske bolje i države poput Bocvane, Trinidada i Tobaga, Belizea ili Mauricijusa. Optimisti pak smatraju ohrabrujućom činjenicu da smo gotovo cijelu ocjenu iznad prosjeka tranzicijskih zemalja. No, nitko se ne osvrće na daleko najvažniji detalj u cijeloj toj otužnoj priči. Nije, naime, problem korupcije pao s neba, nisu za vladavinu mita i provizije uvijek krivi samo političari koji se barem neko vrijeme manje ili više uspješno pokušavaju boriti protiv toga. Korupcija, mito, plave kuverte, pršuti i prasići dio su »tradicije« ukorijenjene tako duboko da je njihovo čupanje proces bolan poput vađenja zuba bez anestezije.

Vjerojatno je nemoguće pronaći osobu u Hrvatskoj koja nikada nije bila u prilici dati ili primiti mito, naći se u tom zatvorenom krugu koji je, nažalost, postao način života. Pa se tako javno zgražamo nad sumnjivim prodajama, nejasnim koncesijama, davanju poslova bez natječaja, a u intimi vlastita automobila spremno i bez grižnje savjesti prometnom policajcu nudimo 100 kuna za kavu.