Vjesnik: 20. 10. 2005.

Radnici i država zakinuti za 700 milijuna kuna!

Radnici su zakinuti za 500 milijuna, a država za 200 milijuna kuna neplaćenih poreza i dorinosa

Iako je propisan Zakonom o radu, radni tjedan od 40 sati za mnoge je radnike tek pravo na papiru. U praksi vrijedi nepisano pravilo jačega, točnije nekih poslodavaca o neplaćenom prekovremenom radu, a sadrži samo dvije riječi: uzmi ili ostavi. Zbog velike konkurencije nezaposlenih na burzi ljudi šute i rade, a u strahu od otkaza ne usude se ni prigovoriti, a kamoli tužiti novopečene gazde. S četrdesetosatnim radnim tjednom Hrvatska je u europskom prosjeku. No, o tome koliko se uistinu radi, nema podataka jer to nitko u državi posebno ne prati. Prema jedinom tragu, podacima Državnog zavoda za statistiku o plaćenih radnim satima, ispada da prekovremenog rada u Hrvatskoj gotovo i nema.

U srpnju su u prosjeku radnicima plaćena 173 sata, što je samo pet sati prekovremenog iznad 168 sati, koliko je bio fond radnih sati. Najviše su odradili radnici u vodenom prijevozu - 214 sati - a najmanje u obrazovanju - 158 sati. U javnoj upravi i obrani plaćeno je 198 sati, graditeljstvu 174, hotelima i restoranima 177, trgovini 170, a u ostalim djelatnostima i manje. Prekovremeni rad statistički se iskazuje i plaća samo u državnoj upravi i javnom sektoru.

Sindikati tvrde da se prekovremeno masovno radi u trgovini i ugostiteljstvu, graditeljstvu, poljoprivredi i obrtu, ali se uglavnom ne plaća. »Prodavači u trgovinama u prosjeku rade od 46 do 65 sati tjedno, a plati im se 40 sati. Prekovremeni sati, kao i rad nedjeljom i blagdanom, ne evidentiraju se i ne plaćaju«, kaže čelnica Sindikata trgovine Ana Knežević.

Neplaćanje prekovremenih sati najveći je problem u malim dućanima. U Sindikati trgovine izračunali su da 65.000 radnika u maloprodaji godišnje odradi 25 milijuna prekovremenih sati bez kune naknade, što znači da bi se moglo otvoriti 20.000 radnih mjesta.

Preračunaju li se milijunski prekovremeni sati u kune, ispada da neki poslodavci ukradu radnicima oko 500 milijuna kuna godišnje, koliko bi im trebali više dati za plaće. Svaki radnik zakinut je u prosjeku za 6300 kuna godišnje ili čak 530 kuna mjesečno. Budući da na prekovremene sate treba platiti poreze i doprinose, poslodavci i državi ukradu najmanje 200 milijuna kuna godišnje.

U Mercatoru, Billi, Metrou i Konzumu, koje Ana Knežević ističe kao bolje poslodavce, Sindikat uspijeva utjerati plaćanje prekovremenih sati, a u Metrou i Billi rad na određeno, inače uobičajen u trgovini, sveden je na minimum. Da bi utjerao novac za prekovremene, radnik jedino može prijaviti poslodavca inspekciji rada i tužiti ga sudu.

»Nitko se u strahu od otkaza ne usudi tužiti gazdu, osim kad od njega ode. Radnici nam čak neće dati ni punomoć da ih zastupamo na sudu. Preniske prekršajne kazne samo stimuliraju poslodavce da ne plaćaju ništa«, kaže predsjednica Sindikata trgovine.

U ugostiteljstvu i turizmu prekovremeni rad plaća se u velikim tvrtkama, u kojima je oko 43.000 zaposlenih. Najviše se prekovremeno radi u sezoni, 10 do 14 sati dnevno i bez dana tjednog odmora. Kroz preraspodjelu radnog vremena na slobodne dane pokrije se dio prekovremenih sati, a za preostale se pobrine sindikat. No, u malim kafićima i restoranima, gdje radi oko 40.000 zaposlenih, plaćanje prekovremenih sati ne kontrolira nitko iako se i na njih odnosi granski kolektivni ugovor.

Oko 30 posto građevinara radi prekovremeno, no ne plaća im se 50 posto više koliko bi trebalo po granskom ugovoru, procjenjuje čelnik Sindikata graditeljstva Stipe Kirigin.

Prema Kolektivnom ugovoru za obrt, koji se primjenjuje i na male i srednje poslodavce raznih djelatnosti, prekovremeni rad duži od 96 sati plaća se 50 posto.

Predsjednica Sindikata male privrede Blagica Kramar kaže da starije tvrtke s tradicijom sve uredno plaćaju, dok novopečeni poslodavci ne plaćaju ništa i krše prava radnika, jer su se tako, s obzirom da ih nitko nije lupio kaznom po džepu, navikli.

Ljubinka Marković