Serija incidentnih SDP-ovih izbornih konvencija u Dalmaciji neočekivano je rasula brižljivo natiskivano Račanovo perje iz prekapacitiranog socijaldemokratskog popluna. Da stvar bude gora, miševi su se uhvatili u vražje vrzino kolo baš u vrijeme dok glavnog mačka (Ivice Račana) nema. Dok je šef reformirane Partije u edukativnom posjetu svojim kineskim kolegama skupljao iskustva socijalističke privredne ekspanzije azijskoga tigra, e da bi ih možebitno primijenio u svome drugom premijerskom mandatu kod kuće, njegova se dezorijentirana družba posve dala od kraja.

Uljuđeni socijaldemokrati počupali su se oko lokalnih stranačkih insignija ne bi li dograbili što bolji zalogaj. U Sinju, Šibeniku, Dubrovniku, Kaštelima, navodno i Solinu, iskre su frcale na sve strane (što iskre, letjele su i stolice!), a vatra što je užgana na temperamentnom jugu prijeti požarom cijeloj stranci. U današnje doba sirovih kapitalističkih strasti i prevalentno materijalističkih "programskih ciljeva" trudbenika politike, gotovo anakrono zvuči sinjska teza o unutarstranačkoj polarizaciji što je eskalirala u sukob po crti komunisti-socijaldemokrati. Prije će biti da je riječ o goloj bitki za osobne interese i pozicije.

Jesu li to Željka Antunović, Zvonimir Mršić, Milan Bandić, Boris Šprem ili tko drugi, stvar je procjene koja može biti koliko dobitna, toliko i promašena.

Ali u nju se SDP mora upustiti.