Zastupnici opozicije u Saboru, pa i SDP-a, jučer su likovali jer su, prema riječima nekih među njima, spriječili da o imenovanju novo državne pravobraniteljice za djecu odluči glasačka mašinerija samo na temelju biografije i bez stručne rasprave o njenom programu. Međutim, u jednom drugom slučaju, samo dan ranije, taj je isti SDP postupio sasvim suprotno u Skupštini grada Zagreba, gdje je na vlasti.

Tamo su preksinoć, uz samo jednu iznimku, svi zastupnici SDP-a glasali za imenovanje Miljenka Puljića novim ravnateljem Zagrebačke filharmonije. Nije ih zanimala nikakva rasprava, čak ni o njegovoj biografiji, a kamoli o programu koji se uopće ne može usporediti s pomno razrađenim planom koji je, javljajući se na natječaj za još jedan svoj mandat, ponudio dosadašnji ravnatelj Berislav Šipuš. Nisu marili ni za prosvjedne peticije kojima je struka proteklih dana javno stala iza stručnosti, ugleda i već ostvarenih rezultata dosadašnjeg ravnatelja. Umjesto svega toga njima je bio dovoljan strogi naputak njihova šefa Milana Bandića.

Ali ni tu ne završava potpuni raskorak između onoga što SDP proklamira kao oporba u Saboru i onoga što provodi kao vlast u Zagrebu. Za imenovanje kandidata kojeg je po svojoj volji i mjeri odabrao Bandić, SDP u zagrebačkoj Skupštini nije dobio čak ni potporu vlastitih koalicijskih partnera. Zastupnici HSS-a i Liste Tatjane Holjevac bili su suzdržani. Protiv su glasali zastupnici HNS-a, ali ne samo zato što su opozicija, nego i zato što su jedini pokušali inicirati raspravu upozoravajući da je na djelu ne samo uplitanje, nego i samovolja politike u odnosu na cijelu jednu,struku. Štoviše, nije riječ samo o struci, nego o glazbenoj umjetnosti, području čije zakonitosti leže svjetlosne godine daleko izvan domašaja slijepog političkog i politikantskog načina razmišljanja i vladanja. Ali, zagrebački Bandićev SDP upravo je političkim pritiscima i manipulacijama u pojedinim tijelima, poput Upravnog vijeća ZF-a, Miljenka Puljića progurao sve do posljednjeg proceduralnog koraka glasanja u Skupštini grada, ne ponudivši ama baš nijedan argument njegove veće kompetentnosti u odnosu na dosadašnjeg ravnatelja. Glavni izvršitelj tog posla bio je Duško Ljuština, živo utjelovljenje Bandićeve kulturne politike iznad svih ureda, pa i onoga gradskog za kulturu. Iako njegove metode sve snažnijc počinju podsjećati na vremena kada su i kulturnjački komesari hodali s pištoljima ispod kožnih mantila, ničija glava danas, naravno, nije u torbi kao u tim prošlim vremenima. Tim je teže i dalje imati poštovanja za one kulturne djelatniko, pa i umjetnike, koji zbog njima najbolje znanih razloga podliježu takvim pritiscima i pristaju djelovati u skladu s jednim, u Zagrebu očito sve snažnijim argumentom na ama baš svim područjima. To je bio argument i u ovom slučaju, a on glasi: tako želi Milan Bandić.

No, ono najzanimljivije za političku analizu ove odluke vlasti metropole tek slijedi. Kada se istog dana u Skupštini glasalo o gradskom proračunu za sljedeću godinu, glasovi su bili vrlo jasno podijeljeni po crti vlast - oporba.

Međutim, oko jednog stručnog pitanja od prvorazredne važnosti za kulturu metropole, kojoj je Zagrebačka filharmonija najreprezentativniji umjetnički glazbeni ansambl, te se večeri u Skupštini okupila jedna sasvim iznimna, za mnoge i neočekivana koalicija: SDP - HDZ – HSP. Bez glasova ama baš svih prisutnih zastupnika HDZ-a i HSP-a SDP-ov kandidat za ravnatelja ZF-a, a Miljenko Puljić je upravo to, ne bi bio prošao. Tu "antifilharmonijsku" koaliciju valja upamtiti kao savez koji je u stanju zbog iracionalnc, neurotične i uvrijeđene, a uz to i nekompetentne volje pojedinaca pregaziti sve argumente cijele jedne umjetnosti. A bojim se i pomisliti na što su sve tek spremni na svim onim drugim područjima gdje, uz sve to, još mogu ubrati i velik novac.