Vjesnik: 03. 12. 2005.
Hoću presudu, a ne mirenje
VLADO RAJIĆ
To je pitanje mentaliteta: ovdašnji čovjek skida kapu pred arbitražnim sucima i miriteljima, razumije alternativne oblike rješavanja sporova, ali voli da mu na njegovu stranu »pravde« pečat udari sud. I nema dalje.
Zbog toga su svi nezadovoljni učincima arbitražnih (izbranih) sudova i miritelja. Nezadovoljni su, ponajprije, oni sami: sustav alternativnih načina rješavanja sporova sporo se razvija jer - nema stranaka. Nezadovoljna je i ministrica pravosuđa, jer njen je cilj osloboditi sudove što više predmeta koji se mogu rješavati izvansudski. Nezadovoljna je i politika jer joj je, pomalo, odgovaralo da u teškim slučajevima ima na koga svaliti odgovornost. A tamo neki arbitri su idealna adresa.
Tko pravosuđe prati godinama zna: arbitraža i mirenje nisu novi instituti poretka u Hrvatskoj. Osnivači tih instituta, akademik Triva i dr. Šarćević, na žalost su već pokojni, a opet se, makar su prošla arbitražna desetljeća, svake godine govori da bi te institute trebalo afirmirati.
Uzalud, narod voli sudovanje. S obzirom na desetke tisuća tzv. maličnih predmeta (spisi male vrijednosti) i dalje je nevjerojatno da ljudi više vole štambilj suda nakon pet godina postupka nego ovjeru arbitra nakon petnaest dana. Tako ispada da se u Hrvatskoj građani ne sude radi pravde i pravičnosti, radi naknade štete ili povrata duga. Tuže se samo zato da protivnoj strani sud, dakle država, kaže da je kriv. I da treba platiti ili odsjediti u zatvoru. Makar vjerovnik, kad mu jednom sud i dosudi njegovih tisuću, dvije kuna, od toga novca nema bogzna kakve koristi. Njemu je važno da ga se osudilo.
Ta »mentalna« kazna koju stranke očekuju i zbog koje inzistiraju na sudovanju umjesto mirenju presudni je razlog zašto sud u hrvatskom pravnom poretku još dugo neće imati alternativu. Ali, još je jedan, mnogo važniji razlog. U četvrtak i petak su arbitri i miritelji o sebi i svojim institutima raspravljali u Gospodarskoj komori. Rasprava je bila stručna i kvalitetna, njome su svi zadovoljni. Ali, zadovoljno je stotinjak sudionika.
A građani i njihove tvrtke? Oni ne znaju koliko je arbitraža i koliko je mirenje efikasnije pravno sredstvo da bi se došlo do pravde. Ne znaju koliko ti postupci traju u odnosu na sudovanje. Ne znaju što dobivaju arbitražom i mirenjem, a što gube inzistirajući na sudskom pečatu ispod presude. Ne znaju ni što im donosi uključivanje arbitraže i mirenja u strategiju pravosudne reforme kao što je to naglasila ministrica Vesna Škare Ožbolt. Ono što ostaje je jadikovka: premalo je predmeta riješenih arbitražom i mirenjem. A reformama se odavno ne vjeruje.