Jutarnji list: 05. 01. 2006.

Bordelizacija politike

Sanja Modrić

Najnovije i dosad neviđeno političko divljaštvo u Požegi, koje je nadmašilo sve dosadašnje sramotne skandale s kupovinom vijećnika, ucjenama, prijetnjama i raznim drugim gadostima koje smo nakon lokalnih izbora imali prilike vidjeti i u Metkoviću, Velikoj Gorici, Sisku i nekim drugim mjestima u Hrvatskoj, trebalo bi odgovornim političkim snagama u zemlji biti jasan signal da je zakonodavstvo za lokalne izbore normativni škart i šund i da ga je potrebno hitno mijenjati. A zatim raspisati prijevremene lokalne izbore.

Ne znam kani li to inicirati vladajući HDZ, no na njima je svakako velika odgovornost jer problem je evidentan, a promjene i može nametnuti samo stranka koja ima svoju vladu i koja raspolaže parlamentarnom većinom. A reforme su uočljivo neophodne jer, nakon slučajeva koje smo vidjeli, i kojima svakako nije kraj, potpuno je jasno da bordelizaciju politike na lokalnim razinama generira upravo izborno zakonodavstvo. Upravo ono omogućuje da jedan ili dva vijećnika insceniraju potrese i promjenu vlasti u lokalnim jedinicama, upravo ono potiče mahom nezrele hrvatske stranke da se u svojim mandatima okupiraju i fokusiraju na spletke, podmićivanje, rovarenje i zaplotnjaštvo i upravo ono omogućuje da se kao prihvatljivo ponašanje inaugurira princip osvajanja vlasti pod svaku i pod bilo koju cijenu.

Izlišno je i raspravljati o tome kako onda lokalne vlasti u takvim okolnostima služe svojoj izbornoj bazi i svim svojim građanima i kako se ironično pervertira i sam smisao izborne demokracije. Jer, jadna je demokracija ako je spašavaju Bagarićevi i Đapićevi zaštitari i stranački tabadžije koji pred novinarskim objektivima izvrću ruke vijećnicima. I može li se, uostalom, uopće zvati demokracijom politička aktivnost ako se ona, kao u našim poznatim slučajevima, ne može ostvariti bez policijskog osiguranja koje će u danom trenutku razdvajati zaraćene stranke kao na pravom ratnom frontu.

Točno je da izborni model koji je trenutno na snazi u Hrvatskoj nije ni nepoznat, niti je rijedak, niti je ovdje izmišljen, ali činjenica je da u Hrvatskoj proizvodi ili potencira štetne učinke i zato ga treba napustiti. Može se diskutirati o tome zašto on drugdje valja, a ovdje ne, navoditi dokaze da su naše lokalne političke elite uglavnom šaka jada, da su neobrazovani i vlastohlepni i da problematični tipovi na izborima nikada ne budu kažnjeni kao drugdje.

Ali sve to, koliko god može biti točno, neće nas daleko odvesti. Mi, naime, njih ne možemo promijeniti dok se stranke ne upristoje ili opeku po prstima i dok ih ne promijene one same. Ako, recimo, Anto Đapić u HSP-u u Požegi hoće imati neprispodobivog Vladu Zeca, ostatak Hrvatske može dubiti na glavi, a Vlado Zec će u Požeštini i dalje biti politički, a na žalost i ekonomski faktor i bit će mu, osim toga, sve dopušteno.

Izborni sustav, međutim, možemo promijeniti i to je jedino rješenje.

Neka stručnjaci, profesori i stranački vizionari, ako znaju, kažu kako. No, čini se naprosto da proporcionalni model na ovom našem tlu daje trule plodove, barem u ovom trenutku našeg suspektnog političkog razvoja iliti zrenja. U Hrvatskoj se, dakle, vlast na lokalnim izborima bira po proporcionalnom modelu, koji omogućuje da u lokalne skupštine i vijeća, razmjerno svojim izbornim rezultatima, uđu sve stranke i koalicije koje prijeđu prag od 5 posto. To u stvarnosti znači da ovaj izborni model ne favorizira snažnije političke subjekte, kao što je to slučaj u većinskom sustavu, nego legitimira razmrvljeno političko predstavništvo u kojem sudjeluju svi koji su, makar i za jedan gram, teži od pet posto. Tako je teoretski moguće da u skupštinsko tijelo nekog manjeg grada uđu predstavnici i deset političkih skupina ako su se tako razdijelili glasovi birača.

Kad su izabrani već ušli u gradska vijeća ili županijske skupštine i pokazali svoje legitimacije, tada, drugoj fazi, među tim mnogobrojnim većim i manjim nositeljima vlasti treba stvoriti koaliciju koja ima natpolovičnu većinu i time postati stvarna vlast. Taj proces u mnogim hrvatskim krajevima na kraju završava tako da odnos snaga između vlasti i opozicije jedva preteže u korist “pobjednika”.

Zbog nevjerojatne koalicijske invencije, neprincipijelnih dogovora i opsesije da se milom ili silom osvoji natpolovična većina, na kraju se teško razaznaje tko je uopće izborni pobjednik, zašto njemu uopće pripada vlast i čemu takvi izbori uopće služe. Pobjednici i gubitnici po snazi se vrlo često razlikuju za jednoga ili dva vijećnika, koalicije su kaša svega i svačega koja je slijepljena samo ljepilom podjele interesa i financijskih “okupacijskih zona”, a principi poštene politike postaju komična bajka za naivne studente prve godine političkih znanosti.

Naravno da se u takvim situacijama dešava Požega, Sisak, Metković i Velika Gorica. Vlast se u svakom trenutku između izbora može nanovo osvojiti, redistribuirati, zauzeti i prekupiti jer za to čak može biti dovoljno ucijeniti ili kakvog vijećnika ljubavnicom, neplaćenim porezom, sinovim zaposlenjem ili ga zavesti novcem, komotnijim liječenjem ili obećanjem velikih poslova na namještenim natječajima.

Ljudi su lomni, ponekad ne prezaju ni od čega, ali zato sustav mora biti jak. Čini mi se zato bi za Hrvatsku bio mnogo bolji dvokružni većinski sustav u nekoj njegovoj modifikaciji. Recimo da u drugi krug uđu prve četiri stranke pa da se među njima podijele mandati. Tako bi posao bio čistiji i transparentniji. Od lokalnih izbora prošlo je tek pola godine i sljedeći su tek 2009., ali tko će ih dočekati sa svim tim skandalima, toliko degutantnima da ih se ne da gledati. Raspravu o novim izbornim pravilima trebalo bi započeti odmah, dok se narodu još nije sve smučilo.