Vjesnik: 24. 01. 2006.

Račanove teze iz prošlosti

Bez obzira na okus prošlih vremena, Račanovih 36 teza u potpunosti korespondira sa sadašnjim stanjem u SDP-u. U njima nije teško očitati kritiku političke prakse zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, ali i nekih drugih lokalnih lidera SDP-a. Osim toga, Račan u tezama priznaje da su sukobi u SDP-u počeli štetiti stranci, iako su, kaže, »malobrojni«

DUBRAVKO GRAKALIĆ

Zbivanja u Socijaldemokratskoj partiji ne prestaju izazivati pozornost javnosti i analitičara hrvatske političke scene. Nakon »sređivanja stanja« u brojnim stranačkim organizacijama širom zemlje, od Dubrovnika do Bjelovara, te upletenosti u recentne skandale oko zadržavanja lokalne vlasti u nekim gradovima, vrh SDP-a nastavio je akciju jačanja stranke na pomalo neobičan način. Naime, sam je Ivica Račan, predsjednik SDP-a, napisao pismo članstvu, u kojem u 36 teza razlaže svoja razmišljanja o stranci i njezinim članovima. U tim tezama Račan pokušava odgovoriti na pitanje kakav bi SDP trebao biti, koje bi karakteristike trebao imati svaki član stranke i kako bi izgledali idealni unutarstranački odnosi.

Račan je 36 teza napisao na polovici svog posljednjeg mandata na čelu SDP-a, što se može shvatiti kao njegova politička oporuka. U razgovoru za jedne novine ustvrdio je da je »to najbolji tekst koji je napisao«, ali da ga ne smatra testamentom, jer ima još dosta reći na političkoj sceni. Račanov mandat na čelu SDP-a istječe 2008., a borba za nasljednika započela je jesenas, kad je Željka Antunović najavila kandidaturu za predsjedničko mjesto.

Račanovo pismo naslovljeno »Za SDP«, koje je dobilo 25 tisuća članova SDP-a, raspravljat će se u svim stranačkim organizacija u zemlji, te će o njemu na kraju stajalište zauzeti stranački Glavni odbor. Ta unutarstranačka praksa, potrebno je reći, neodoljivo podsjeća na prošla vremena, kad su se na isti način u SKH prorađivali partijski dokumenti i direktive proslijeđeni iz vrha stranke, na kojem je također bio Račan.

Bez obzira na okus prošlih vremena, valja istaknuti da Račanovih 36 teza u potpunosti korespondira sa sadašnjim stanjem u SDP-u. U njima nije teško očitati kritiku političke prakse Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika, ali i nekih drugih lokalnih lidera SDP-a. Osim toga, Račan u tezama priznaje da su sukobi u SDP-u počeli štetiti stranci, iako su, kaže, »malobrojni«.

Račan piše da u SDP-u ima »deformacija«, da se »umjetnim sukobima« i »pojedinim istupima osporava politička linija stranke« te »forsiraju umjetni sukobi«. Predsjednik SDP-a posebno je neraspoložen prema »autokratskim vođama« u vlastitim redovima. »Pojedinci u našim redovima osjetili su privlačnu moć vlasti. Oni, kao i mnogi izvan naše stranke, shvatili su da putem stranke mogu doći do te moći te ostvariti neke svoje interese na račun stranke. Odatle većina deformacija u SDP-u. Krizi nekih organizacija prethode poremećeni odnosi između pojedinaca i nesposobnost organizacije da ih prevlada«, navodi Račan.

Čini se razvidnim da Račan u »nekim pojedincima« cilja na Bandića, posebice ako se tome doda sljedeće teza: »SDP-u su potrebni jaki demokratični ljudi koji vode i predstavljaju stranku, oni koji "svoju" organizaciju ne tretiraju kao pukog izvršitelja vlastitih naloga.

Ne može funkcionirati spoj demokratske stranke i autoritarnog samovoljnog vođe«. Još se jedna, lakonski izrečena Račanova teza, odnosi na izbor stranačkih lidera – »podupiremo demokratske vođe, ne autokrate« - pa se čini da je predsjednik i očito glavni ideolog SDP-a zabrinut zbog izbora svog nasljednika, a ne samo zbog posljednjih skandala »mangupa u vlastitim redovima«.

Račanova »pitanja demokracije«, kao i stoljeće starija Lenjinova »Pitanja revolucije«, nude i odgovore na praktična pitanja političke borbe. On smatra da deformacije koje su se pojavile u radu stranke treba rješavati »kritička masa u samim organizacijama SDP-a«, a ne čelništvo. Drugim riječima, samovoljnih se lidera, onih koji su podlegli »privlačnoj moći vlasti« da bi se njome okoristili, treba osloboditi i sa scene ukloniti terenska organizacija na mjestu događaja.

Stoga je, iznosi Račan, SDP-u neprihvatljiva praksa da stranački čelnici ili (u stranci) izabrani dužnosnici u izvršnoj vlasti stvaraju krug »svojih ljudi«. To je, kaže, najbrži put u razbijanje jedinstva organizacije i povjerenja među članovima, te stvaranje podloge za podzemne političke obračune unutar organizacije.

Doista, Račan je kao iskusni »tehnolog« demokratskih i pred-demokratskih političkih procesa sjajno detektirao probleme koje na leđima vuče njegova stranka i opisao ih u prilično arhaično napisanom dokumentu. Prilikom njegova »prorađivanja« u stranačkoj bazi njegovi će bliski suradnici, sigurno, imati originalnih dopuna tog vizionarskog SDP-ova dokumenta.

Političke praktičare ipak više zanima hoće li on potaknuti novi sukob Račana i Bandića, ili možda Račana i ljutitog Ivana Ninića. Kako se predsjednik SDP-a ne izjašnjava o sve opasnijim aferama u kojima je zagrebački gradonačelnik, koji ga usporedno predlaže za gotovo pa doživotnog predsjednika stranke, može se pretpostaviti da otvorenog rata biti neće. Bandić je mudro otklonio mogućnost da se kandidira na predsjedničku poziciju, znajući da bi ga to u ovom trenutku ugrozilo u vrhovima stranke, dok Račan nema razloga javno pokazivati svoju nemoć prema Bandićevim postupcima.

Rasprava o autokratskim i demokratskim vođama u SDP-u je, čini se, samo teoretske naravi. Raspodjela stranačke moći ne otvara mogućnosti da bi neka važnija organizacija »iznutra« svrgla svog čelnika, kako glasi Račanova 11. teza o Bandiću, ali same su teze prikladne za prorađivanje. Njima je, napokon, Račan pokazao da je unutar stranke »predsjednik inicijative i poticaja«, što znači da nisu točne tvrdnje njegovih kritičara da se prestao baviti unutarstranačkim radom. Priznao to ili ne, čini se jasnim da je svojim pismom članovima SDP-a Račan otvorio izbor za svog nasljednika.