Oni su tijekom komunističkog režima do savršenstva svladali tehnologiju vladanja, a sve ono što se trpalo u koš antikomunizma bavilo se uglavnom romantičarskim i romantičnim snom o političkim, građanskim i nacionalnim slobodama. Kako je nakon pada komunizma na političku scenu isplivalo svašta, dogodilo se da su mnogi bivši antikomunisti promjenu vlasti dočekali kao svoj trenutak za osvetu.

Mnogim bivšim komunistima nije preostao drugi politički prostor doli nevladinih organizacija, organizacija za ljudska prava i civilno društvo općenito. Međutim, oni su u to civilno društvo unijeli svoj naopaki komunistički duh, što je, zapravo, uvelike zaustavilo njegov pravi razvoj. I ne samo to. Mnogi su od tih novih “liberala” bili zapravo dogmatskiji od klasičnih komunista jer su svoju kritiku komunizma temeljili na radikalnom osporavanju komunizma zbog devijacija, tražeći permanentnu revoluciju i trajni obračun s klasnim i klasičnim neprijateljem.

Upravo stoga tek prihvaćena rezolucija pravi je melem na ranu onih, a to je većina građana, koji su u vrijeme komunizma bili žrtve komunističke diktature. Stoga je zahtjev Skupštine Vijeća Europe za osnivanjem muzeja i dokumentacijskih centara u koje bi se prikupljala građa o zločinima komunizma nasušna potreba i za Hrvatsku. Jednako tako, bilo bi već vrijeme da se i u Hrvatskoj negdje postavi spomenik žrtvama komunizma.

Svojedobno, kad je Tuđmanova vlast ukinula ime Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, bio sam jedan od onih koji su trajno organizirali manifestacije kojima se tražilo vraćanje tog imena tom trgu. No, i tada sam govorio da bi u Zagrebu trebalo jednom od važnijih trgova dati ime Trg žrtava komunizma. Mislim da je sada prilika za to. I da bi to ime trebalo dati Kazališnom trgu, koji još, na sramotu hrvatskih građana, nosi ime diktatora Josipa Broza Tita, čije su ruke krvave ne do lakata, nego do ramena. Mislim da bi ovakvom promjenom bila izbrisana povijesna nepravda te da bi građani ove zemlje napokon stavili pečat na tu nacionalnu sramotu.

Po meni, pak, još je veća sramota kad se danas u pojedinim dijelovima Hrvatske Titu podižu spomenici. Zločini komunizma, prema nekim podacima, odnijeli su oko 100 milijuna života. Međutim, ti su podaci pogrešni jer najnovija istraživanja u Kini pokazuju da je samo u toj zemlji ubijeno oko 70 milijuna “neprijatelja komunizma” u procesu koji je trajao desetljećima. Što se Hrvatske tiče, ovdje su, prema nekim informacijama, također u povijesnom institutu, napravljeni popisi, i to poimenično osoba koje su stradale kao žrtve komunizma.

Dakako da dekomunizacija u Hrvatskoj ne smije imati brutalne političke metode. Trebalo bi zapravo krenuti na idejno rastvaranje suštine zločinačke ideologije komunizma. To je, pak, ono što mnogi pritajeni, ali i javni branitelji komunističke ideologije ne žele čuti. Oni, naime, tvrde da je komunistička ideologija bila dobra u svojim namjerama, ali da je praksa bila loša. Obrnuto.

Sama komunistička ideologija od svog je začetka bila zločinačka zato što je zagovarala klasni obračun (u krvi) i diktaturu (u ime) proletarijata. Svako zagovaranje diktature u ime nekakve svjetlije budućnosti i besklasnog društva po sebi je zločin. Upravo stoga praksa komunizma samo je normalna posljedica i rezultat političke ideologije koja je u ime čovjeka projekta htjela i uspjela sa scene ukloniti konkretnog čovjeka od krvi i mesa. Sa svim njegovim lošim i dobrim stranama, s vrlinama i manama.

Naposljetku, ove utopističke ideje pretvorene u ideologiju obračuna nisu izvorno komunističke, nego su pokradene, falsificirane i unakaženo upotrijebljene od velikog i svetog Thomasa Morea. Upravo stoga pokušaji pojedinaca poput one Nevena Mimice (SDP) da se ublaži sama rezolucija tvrdnjom da “ne treba ulaziti u političke kampanje o komunizmu kao ideologiji, nego da se istraže konkretni ljudi koji su počinili konkretne zločine” sramotni su. Upravo obrnuto.

Potrebno je prije i iznad svega snažno osuditi ideologiju komunizma i ukazati na njezin zločinački karakter, a tek onda kao izvedenicu suditi onima koji su u ime te ideologije činili zločine. Mimičin je pokušaj povijesnog revizionizma, ali jednako tako govori o tome kakvo je stanje svijesti još u SDP-u, koji sebe nudi kao socijaldemokratsku stranku. Najveći povijesni protivnici komunističke ideologije i prakse prvenstveno u Europi bili su - socijaldemokrati. I to zato što je komunizam kao deformirana i degenerirana ideologija onemogućavao pun zamah socijaldemokracije u demokratskim državama i društvima budući da su protivnici socijaldemokratske ideje i ideologije vješto izjednačavali socijaldemokraciju s komunizmom.

Prije desetak dana Josip Manolić je u intervjuu za Večernjak rekao: “Mi smo u Bjelovaru” (mislio je na partizane) “likvidirali 200 kvislinga”. Već bi sama ta izjava bila dovoljna za pokretanje predistražnih radnji protiv Manolića i društva zato što bi on trebao objasniti kako je bilo moguće bez suda i po kojim kriterijima “likvidirati” pojedince a da to nije ratni zločin.

A ratni zločini ne zastarijevaju. Ti isti bivši komunisti itekako se zalažu za procesuiranje zločina koje je počinio Tuđmanov režim u Hrvatskoj, ali grčevito brane vlastitu poziciju i osporavaju potrebu i nužno suđenje za ratne zločine na razini te iste “zapovjedne odgovornosti”. Konačno, kad se skupe sve “žrtve Tuđmanova režima”, one su doista “beznačajne” (koliko je god svaki zločin strašan) prema zločinima koje su komunisti počinili u Hrvatskoj od Drugog svjetskog rata do pada komunizma.

Bojim se da će jednako tako proći puno vremena prije nego što “neki novi klinci” smognu snage za razobličavanje suštine ideologije komunizma a da pritom ne povrijede uspomene na svoje očeve, djedove i druge članove obitelji. Jer najveća bi zabluda i pogreška bila kad bismo sve bivše članove Komunističke partije stigmatizirali pečatom srama zbog činjenice da su pripadali toj partiji.