PREVENTIVNO MIŠLJENJE PRAVAŠKI ČELNIK ZABORAVLJA GDJE STANUJE, ALI SE ZATO (OPET) SJEĆA SVIH NANOVO PRITAJENIH DUŠMANA

U jednom od svojih ovomilenijskh filmova “Prokletstvo škorpiona od žada” Woody Allen glumi Briggsa, neprevarivog detektiva osiguravajuće tvrtke sve dok se u njegovu životu ne pojavi veliki Voltan, mađioničar koji ga hipnotizira zaporkom “Constantinopol”. Kad god čuje tu magičnu riječ, Briggs pada u trans i nepogrešivo izvodi krađu koju dan poslije sam istražuje. Sve se to u realnom političkom životu događalo i Anti Đapiću nakon što je sreo svog Voltana, Matu Granića, koji ga je začarobirao lozinkom EPP (European People’s Party - Europska pučka stranka). Čim bi Granić šapnuo EPP, Đapić se pretvarao u hodočasnika po Yad Vashemu, ograđivača od Ante Pavelića, promicatelja europskih ideala. Činio je sve da izbijeli svoj crnokošuljaški imidž i preko veze dobije nekakav politički ISO 9000, tj. priznanje da je političar europskoga kova, što će reći podoban i za ministra.

U posljednje vrijeme događaju se sve češći prekidi Đapićeve hipnoze i on gubi kontakt sa sobom, pa zaboravlja ne samo gdje stanuje već se ponovno sjeća i svih nanovo pritajenih dušmana. Iako si je dao lakirati dlaku, Đapiću se vraća njegova vučja ćud kojom podsjeća na nepogrešivoga govornika mržnje iz neke bivše Europe, jer u tili čas proglašava visokoškolske ustanove leglima udbaša, a njihove čelnike boljševicima.

U navedenom filmu Briggsu se upućuju kritike zbog paranoičnosti, od čega se brani pozivanjem na svoju “perceptivnost”. Anto Đapić vidi u sebi naučenjaka koji bi, budući da je veliki Hrvat, mogao imati i znanstvenu karijeru da mu, njegovi, a samim time i neprijatelji svih Hrvata, ne dopuštaju ono što se dopušta najzadnjim Srbima - prolazak na ispitu, odnosno prihvaćanje magistarskog rada. On, dakle, nije paranoičan, nego perceptivan, dijeleći spoznajnu sudbinu hrvatskih studenata koji su zbog te udbaške opstrukcije morali iseljavati u “Udba free” područja. Simplicistička je mantra svih loših učenika da su za njihov neuspjeh krivi profesori.

To će biti tako sve dok među sveučilišnim profesorima glavnu riječ budu imali Srbi ili udbaši-Hrvati, što mu dođe kao polusrbi. Dakle, ne radi se o teoriji zavjere, nego praksi zavjere, koje je i te kako svjestan nacionalno progonjeni nesuđeni magistar Đapić. Ako se nekoć srpskim prevoditeljima dopuštalo i autorstvo nad prevedenim djelom, zašto se Hrvatu Đapiću brani da dosljednim prepisivanjem dođe do svoga znanstvenog uratka? Jer, kad prepisuje, ne griješi, već ponavlja provjerene znanstvene rezultate, a ako nema predložak, vrluda i u pisanju vlastitog imena i adrese.

Ako je znanost u Hrvatskoj udbaška zavjera, jasno je zašto upravo njega bije ta kobna velikosrpska ujdurma da se prepisivanje od desetak autora vodi kao znanstvenoistraživački rad, a da prepisati samo od jednog, i to od svoga mentora, vira Croaticusa, haespeovskoga brata Borisa Kandarea, ne znači drugo doli plagijat!? Kako je Vijeće poslijediplomskog studija Pravnog fakulteta iz Splita, nakon što se dokazalo da je magistarski rad fotokopirao od pravog Hrvata, moglo muklo poništiti i njegov istraživački trud oko pronalaženja nove teme o poredbenom prikazu prijevoza stvari pomorske i unutarnje plovidbe? Kakav je to pravni fakultet bez pravnog lijeka - ljute trave na ljutu ranu? I zbog toga što Anto Đapić nema moralnih manira, dekan Dragan Bolanča stječe manire “najprovjerenijih, komunističkih, boljševičkih kadrova”.

Oni mediji koji pronose vijesti o takvoj Đapićevoj nepogrešivoj percepciji moraju bez sumnje biti u dosluhu s nepresušnim vrelima Udbe, iste one zločinačke organizacije koja i dalje postavlja profesore na fakultete i urednike u medije. I tako Udba, već infiltrirana u bolonjski proces, kojoj je raison d’etre drhtati nad udesom hrvatskoga visokog obrazovanja, egzaktnom uporabom znanstvene metodologije i strogom paskom nad budućim znanstvenim novacima čini sve da Antu Đapića, samo zato što je desničar, spriječi da uđe u taj strogo povlašteni krug znanstvenika, rezerviran za te proklete ljevičare koji znaju ispravno napisati svoje ime i adresu na prijavi za magisterij. Oni to mogu jer im na njihove generalije neprestano ukazuje monitoring Udbe te tako nemaju blokade od kojih pati nenadgledana i sama sebi prepuštena hrvatska desnica.

Đapić je postao besmrtan ne samo po količini ovakvih bisera koje baca pred (udbaške) svinje nego i po broju političkih samoubojstava koje je preživio. Sve je dobilo jače razmjere otkako u političkoj komediji glumi gradonačelnika Osijeka, čime podsjeća na jednog mnogo opasnijeg komičara, Charlija Chaplina, iz filma “Veliki dikator”. Svijet postoji samo da bi ga Đapić okretao na svom kažiprstu, sve je povezano s hrvatstvom, nema slobodne volje, postoji samo udbaški determinizam koji odlučuje o svemu, pa i o blokadi uma hrvatskih muževa žednih znanstvene pravde.

Zasigurno najbolji stručnjak za kroničnu političku bolest zvanu “đapićitis”, Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861, smatra da se Đapić ne uspijeva samokompromitirati i samoubiti upravo zbog tajnih pokroviteljstava koja dolaze od nevidljivih anđela čuvara ili političke nomenklature, bilo da se radi o hadezeovskoj ili koalicijskoj vlasti. Đapić se je tajno sastajao s Ivicom Račanom, podržavajući potom javno promjenu Ustava, ukidanje dvodomnog parlamenta i dr. O tome je još 8. ožujka 2004. progovorio i Vladimir Šeks, ustvrdivši da je koalicijska vlast držala Đapića pod kontrolom zbog njegova straha od procesuiranja zbog krivotvorenja i magisterija i dokumenata kojima je Paragi ukrao stranku.

Time ga sada ucjenjuje i Sanaderova vlada pa je Đapić uvijek spreman na traženi kompromis. Goran Jurišić, voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, ujedno član Paragine stranke, izdao je priopćenje “Osumnjičenik za suradnju s KOS JNA optužuje druge za suradnju s Udbom!?” u kojemu se tvrdi da Anto Đapić do danas nije opovrgnuo dokument Ministarstva obrane RH, objavljen 27. 11. 2001. u Nacionalu, da se vodi kao agent KOS-a. Zbog toga taj centar poziva premijera Ivu Sanadera da se ogradi od Đapića kao krivotvoritelja magisterija i poduzme akcije koje bi rasvijetlile Đapićevo povezivanje s KOS-om. Time komedija postaje tragikomedija đapićiana.

Rekapitulirajući Đapićevo ponašanje iz 1991. godine, Dobroslav Paraga vjeruje da je Đapića na toj obavještajnoj vezi držao netko iz Osijeka, odakle je u stranku donosio kilograme ustaškog znakovlja s ciljem da kompromitira i njega i HSP. S time je osvojio dio prostora u stranci, a njega doveo pred gotov čin. Paraga je, naime, pokušao racionalizirati pojavu te simbolike kao progovaranje o tabu temama, no to je bilo prekasno jer se u stranku već uvukla i agentura UNS-a, kojoj je bio cilj njegova politička likvidacija. “Prije Đapića, mi u HSP-u nismo imali to ustaško znakovlje, a on je u stranku došao kao provokator i ja sam danas u ilegali, upravo da bi Đapić mogao djelovati kao trojanski konj.”

Ulaskom u EPP, konj bi prestao biti trojanski, mada, prema Paragi, Đapića u EPP-u drže za neofašista i teško će ga prihvatiti kao narodnjaka. Još teže će biti obrazložiti njegovo pretpostavljanje Vesni Škare-Ožbolt čiji je DC već u EPP-u kao promatrač. Jedno od pravila političke igre europskih pučkih stranaka je da statut EPP-a obvezuje članice na formiranje koalicije i suradnju. Kako će Ivo Sanader obrazložiti EPP-u, a potom EK-u, svoje “kopenhaške kriterije” vezivanja za Antu Đapića, koji pati od imaginacijskog deficita, jer je sposoban zamišljati samo udbašku stvarnost?