Jutarnji list: 14. 03. 2006.

Umjesto da Haag sudi politici, sudi vojnicima različitih činova

Piše: Boris Vlašić

Od Haaškog će suda, realno, ostati malo.

Velika je šteta za pravdu da suđenje neće biti dovršeno i presuda neće biti izrečena - rekla je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte komentirajući smrt Slobodana Miloševića. Dodala je, prilično neuvjerljivo, da su drugi visoki dužnosnici optuženi za iste zločine kao i Milošević, čime je htjela sugerirati da zločini koje su počinili ljudi udruženi s Miloševićem u zločinačkoj ideji neće ostati nekažnjeni i da će se znati tko ih je zamislio i izveo.

Naravno, Carla Del Ponte ne može i ne smije reći da je provela godine vodeći najznačajniji tim tužitelja na svijetu i da je na kraju najbitniji cilj koji je imala - osuditi osobu kojoj je pripisala zločine i koju cijeli svijet smatra glavnim krivcem za smrt, progone i nasilje nad stotinama tisuća ljudi - ostao nedosegnut.

Formalno, tužiteljima Haaškog suda ne može se ništa zamjeriti. Podigli su optužnicu protiv Miloševića u trenutku kada su dovršili istragu, optužili su ga za zločine počinjene na području tri države, pribavili stotine tisuća dokumenata i pred sudsko vijeće izveli 298 svjedoka kako bi potvrdili optužnicu na kojoj se temeljilo najsloženije suđenje Međunarodnog suda u Haagu.

Naravno da suđenje predsjedniku jedne države optuženom za genocid mora biti najsloženije i da tužiteljstvo takvoga suda ne smije doći u situaciju da počini bilo kakve greške, no suđenje Miloševiću je pokazalo da dugotrajnost sudskih postupaka može biti kontraproduktivna baš zbog tog osjećaja nedorečenosti i izmicanja sudskoj pravdi. Milošević je formalno - nevin. Nije osuđen, Sud u Haagu je propustio da mu nakon godina suđenja izrekne presudu prije nego što je umro iako se od samog početka znalo da ima ozbiljnih zdravstvenih problema.

Istodobno, Milošević tijekom suđenja nije ni za trenutak ustuknuo od svojih ideja i načina ponašanja, izazivao je međunarodnu zajednicu tvrdnjom da ne priznaje sud, da je nezakonito sproveden u Haag i da mu se ne sudi u pravednom postupku. Svoju inteligenciju i znanje koristio je za to da optuženičku klupu na kojoj se nalazio napravi binom za političke istupe iskrivljene svijesti koja ga je vodila od trenutka kada je, još prije rata, započeo put prema vlasti zastupajući srpske nacionaliste.

Odbijao je ponuđene i dodijeljene mu odvjetnike, sam se branio i ispitivao svjedoke optužbe, nerijetko izazivajući zgražanje svojom arogancijom u susretu sa žrtvama svojih zločina, da bi, među ostalim, i svoje loše zdravstveno stanje koristio kako bi izbjegao okončanje sudskog postupka. Najavio je oko 1600 svjedoka koje je namjeravao pozvati kako bi svjedočili u njegovu korist, no do svoje je smrti saslušao tek pedesetak njih, a potrošio je oko 90 posto vremena koje je imao na raspolaganju.

U enciklopedijama će, istina, pisati da je bio optužen za genocid, da su vojnici kojima je bio formalni i stvarni zapovjednik osuđivani za genocid, da su počinili strašne zločine, da su od Sarajeva napravili koncentracijski logor i tamo iz obijesti punih pet godina ubijali ljude granatama i snajperskim hicima po slobodnom izboru, bez odgovornosti i opravdanja, da su ubivši muškarce Srebrenice izveli najveći pokolj nakon Drugog svjetskog rata, da su otvarali koncentracijske logore, masovno silovali žene, ali će, jednako tako, pisati i da nije osuđen za ta zlodjela. Možda se netko sjeti da je potpisom na Daytonskom sporazumu okončao rat u Bosni i Hercegovini.

Oni koji će htjeti dokazati njegovu umiješanost u zločine morat će se poslužiti argumentom Carle Del Ponte, tvrdeći da su i drugi, oni koji su s njim činili zločinačko udruženje, osuđeni na visoke kazne. A to neće biti dovoljno žrtvama njegovih zločina, niti onima koji su htjeli da civilizirano društvo uspostavi sustav kojim će se kažnjavati odgovorne za ratne zločine.

Ironično, mnogi će se skeptici sjetiti koliko je dugo međunarodna zajednica pregovarala i trgovala s Miloševićem nastojeći ga privoljeti da prestane s ratovanjem, pri čemu mu, usprkos zločinima kojima smo svi bili nemoćni svjedoci, nitko nije prijetio sudom za ratne zločine. Naprotiv, do zločina na Kosovu nudili su mu ustupke i nagrade i tek kada je vjerojatno svima postalo nepodnošljivo brojati mrtve po masovnim grobnicama kao putokaze njegovih osvajanja, podignuta je optužnica.

Čak u grubom iskrivljavanju događaja ili, u često uočljivom, površnom pristupu netko će, da bi izjednačio odgovornost svih koji su bili u ratu, reći da je i Franjo Tuđman trebao biti optužen i da se njegova uloga vidi u raznim presudama, a sada i u optužnici protiv generala optuženih za zločine počinjene tijekom i nakon Oluje.

Za Izetbegovića je, jednako tako, poznato da je bio predmet istrage Tužiteljstva Haaškog suda (to je, među ostalim, poznato i na temelju izjava iz samog ureda Tužiteljstva), ali je i on smrću izbjegao biti predmetom eventualne optužnice, a time i sudske presude. Time će se, nerijetko, pokušati relativizirati Miloševićeva odgovornost.

Od Haaškog će suda, realno, ostati malo. Umjesto da je postao mjesto na kojem je osuđena i zločinačka politika koja je vratila scene pokolja iz Drugog svjetskog rata u modernu Europu, postat će mjesto na kojem su osuđivani vojnici različitih činova i pozicija u ratovima kojima su države, članice nekadašnje Jugoslavije, plaćale svoju samostalnost. Rijetki političari će biti izgubljeni među njihovim činovima i tek će možda, uspiju li na Međunarodnom sudu pravde postupci za genocid protiv Srbije i Crne Gore koju je vodio Milošević, pokazati da je Slobodan Milošević taj zločinac koji je zbog svoje vlasti posegnuo za genocidom.