U hrvatskoj se medijskoj javnosti napokon dogodilo nešto novo. Dosad se politički analiziralo samo ono što je pisac htio reći. Nakon Miloševićeve smrti, interes se usmjeruje i na ono što je potpisnik htio reći. Potpisnik je haaški optuženik Ante Gotovina, hrvatski general koji je u dvjema državama ratovao protiv srpskog vožda. Jedni drže da je od zraka u Scheveningenu zaboravio ona vremena i one prostore, drugi da je zapostavio stvarnu sadašnju situaciju. U interpretaciju tog potpisivanja uključila se nevjericom i braniteljska zajednica, haaški odvjetnici, koji su to protumačili kao neukusnu solidarnost, dok sam Gotovinin brat Boro nije imao komentara.

Valjda je i to ponukalo potpisatelja da se putem svog odvjetnika Luke Mišetića izjasni da time nije htio poslati poruku "haaškom suborcu", nego je "u skladu s kršćanskom vjerom i katoličkim odgojem, čiji se duh jasno vidi u Očenašu, gdje vjernici mole da Bog ’oprosti duge naše kako mi opraštamo dužnicima svojim’, i u duhu humanosti" — uputio sućut obitelji čiji je član umro u ćeliji do njegove. I ovom se prigodom Ante Gotovina ogradio od onih koji ponovno šire mržnju, a "koji su širili mržnju i osvetoljubivost za vrijeme rata", što je njega, a ne njih, smjestilo u ćeliju. S teorijskog, teološkog aspekta, to je izraženo besprijekorno, ali iz kuta gledanja lažnog "praktičnog vjernika", kojem je bliži ponosni mrzitelj Baraba od praštajuće kukavice Isusa, ova će izjava raspametiti one u Hrvatskoj koji su, znajući napamet Očenaš, karijeru izgradili na nepraštanju.

Naravno, teško je Gotovinin postupak shvatiti kao potpis konačnog pomirenja u duhu, jer bi to bio čin prvorazredne političke mudrosti i ljudske zrelosti, koju je malo tko dosad na sličan način manifestirao i koji bi imao regionalno značenje. Zato su "praktični vjernici" u Gotovinu skloniji povjerovati da je njegov potpis ponajprije upućen "grafolozima" Haaškog sudbenog vijeća, koji bi iz njega trebali dešifrirati postojanost njegove zaštite prava živih i mrtvih Srba. Svaki pristup odaje vrstu vjere.