Čak 1,6 milijuna zaostataka pokazalo je da nezavisnost i samostalnost, te trajni sudački mandat nisu jamstvo efikasnosti. I onda je Hrvatin s vrha sudbene vlasti shvatio: vrijeme je da suci uđu u reformu i reformiraju ono što treba, a oni najbolje znaju što je to. S osloncem na zakone i poimence

Trebalo je, valjda, godinama voditi reformu pravosuđa da bi se spoznalo kako bez sudova, sudaca, a posebno sudačkih predsjednika, od te reforme neće biti ništa. Svašta se pokušavalo, a trebalo je samo primijeniti Zakon o sudovima. U tom propisu lijepo piše da sudački predsjednici odgovaraju za rad sudaca svoga sudišta. U Zakonu o plaćama pravosudnih dužnosnika, zakonodavnim krasopisom je navedeno da suci-predsjednici dobivaju dodatak na plaću zato što snose odgovornost za efikasnost svake od sudnica kojom predsjedaju.

Možda će pravosudni povjesničari jednom postaviti pitanje zašto se toliki predsjednici Vrhovnoga suda nisu obazirali na to zakonsko rješenje. I naći odgovor. Možda će istom zgodom biti dobiven i odgovor na upit zašto je zakonska mogućnost provođenja pravosudne inspekcije godinama bila zanemarena norma tog istog, dakle Zakona o sudovima. Jer, u međuvremenu su od početka devedesetih (zaostaci su tada iznosili 200 do 300 tisuća predmeta) do danas (1,1 milijun za 2005.) sudovi potonuli pod pritiskom zaostataka. Sa svim javnim, političkim, pa u najnovije vrijeme i europregovaračkim posljedicama.

Možda je malo nategnuto, ali lanjskim izborom Branka Hrvatina za predsjednika Vrhovnog suda učinjen je ključni korak u pravosudnoj reformi. Svoj bidermajer ormar u kabinetu, na drugom katu zrinjevačke sudbene palače, Hrvatin je nakrcao gomilom podataka o radu svakog od gotovo 1400 pravosudnih dužnosnika raspodijeljenih u 21 županijski, 104 općinska, 110 prekršajnih sudova, devet trgovačkih, te Upravnog suda, Visokog trgovačkog i Vrhovnog sudbenog stola. I to poimence. S izvodima iz njihova kancela s točnim podacima o priljevu predmeta, spisima u radu i lanjskim zaostacima.

A upravo je ta poimenična pravosudna statistika ključ cijele priče. Generalni podaci skupljani u Ministarstvu pravosuđa prikrivali su nerad, neznanje, moguća nezakonita ponašanja. Branko Hrvatin sad, na temelju takve statistike u čije stranice ima svakodnevni uvid, može pratiti što se događa sa spisima. Tko što, koliko i kako rješava od najvećih do najmanjih sudova. Poimence.

Takvim pristupom, Hrvatin je sam sebe, kao »gazda« pravosuđa, istaknuo kao prvog i jedino globalno odgovornog suca za cijelu stvar. On je taj koji odgovara za svakog od 21 predsjednika županijskih sudova koji će mu, u grupama po sedmero, svaka tri mjeseca referirati kako se spomenute »mjere učinkovitosti« provode na njihovim sudovima i na općinskim sudovima iz njihove nadležnosti. To znači da će 21 predsjednik morati sazivati predsjednike općinskih sudova sa svoga područja koji će, pak, njima objasniti zašto ovaj ili onaj sudac u svojoj sudnici ne radi, ne radi kako i koliko treba.

A što je to? Pa to je ona spomenuta zakonska linija odgovornosti unutar pravosudnog korpusa u kojoj i za koju baš predsjednici jedini odgovaraju. Poimence.

Lakonski, izgubila se u nedostatku političke volje da se pravosuđe reformira. A to znači oslobodi gomila zaostalih spisa. No kad je oko 2000. godine, malo prije i malo kasnije, zaostatak narastao na 1,6 milijuna neriješenih predmeta, vrag je odnio političku šalu sa sudovima. Od devedesetih do danas vodila se jedino borba za samostalno i nezavisno sudstvo. Razumljivo. Makar, cinici bi podsjetili da je ono tzv. partijsko sudstvo imalo samo 100, 200 tisuća zaostalih spisa. I punu primjenu inspekcijske i predsjedničke kontrole nad učincima sudaca. Poimence.

Onih 1,6 milijuna zaostalih predmeta pokazalo je da nezavisnost i samostalnost, te trajni sudački mandat nisu jamstvo efikasnosti. I onda je Hrvatin s vrha sudbene vlasti shvatio: vrijeme je da suci uđu u reformu i reformiraju ono što oni najbolje znaju da valja mijenjati. S osloncem na zakone i poimence.